FEHIM MUJIĆ: ESEJI 2

Dobrodošli na moj blog. Zovem se Fehim Mujic i na ovom mjestu zelim da napisem neka moja razmisljanja, stavove i ideje do kojih sam dosao na osnovu licnih spoznaja.

20.03.2017.

Idite odavde

Idite odavde Idite odavde, sunce tuđeg neba grijat će vas bolje, od domaćeg sunca što vas ovdje grije, slađi su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije. Jadna je zemlja čija djeca idu, po svijetu da se potucaju i bore, tražeći hljeba, posao i sreću, u nadi da jednoga dana bolji život stvore. Naći će maćehu, svoju zemlju novu, pružiće im posao, kuću i sve što treba, da žive ko' ljudi, ponosni i sretni, i bez straha da će ostati bez hljeba. Zbogom nesretna zemljo, bolje da te nema i da više nisi, mi idemo tamo gdje je zemlja mati, a ti se bavi sobom i ostani kakva si. Fehim Mujić, 19. mart 2017.

06.07.2015.

Bosna, Bošnjaci , Bosanci

Ovih dana se priprema probni popis stanovništva u Bosni. Pričamo o tome međusobno, mi Bošnjaci, dok pijemo kafu u Dankin doncu u Cliftonu, NJ. Iznenadilo me je koliko malo naši ljudi razumiju termine „nacija“,” narod“, „religiozna pripadnost“, koliko malo poznaju istoriju Bosne. Zato hoću ukratko da objasnim navedene pojmove, za one koji to ne znaju. BOSNA. Bosna je naša zemlja, zemlja naših očeva i djedova od 7. stoljeća nove ere. Kada je bila najveća, prostirala se od Save do Jadrana, od Zadra na zapadu do Budve i Kosova na istoku. I uvijek se zvala samo Bosna. Kada je Osmansko carstvo počelo slabiti, Austrougarska carevina je odlučila uzeti pod svoje teritoriju Bosanskog sandžaka. Da bi sačuvali makar nešto od te teritorije, Turci dijele Bosanski sandžak na dva sandžaka. Novi sandžak su nazvali Hercegovački. To je 20 % teritorije od do tada postojećeg Bosanskog sandžaka. Austrijanci su otkrili namjeru Turaka i na Berlinskom kongresu traže da im se da na upravu cijela Bosna i Hercegovina. To ime je prvi upotrijebio Austrijski ministar vanjskih poslova B. Kalanj i od tada , 1878. god., Bosna i Hercegovina se koristi kao ime za našu zemlju. Sada nema ni Osmanske carevine ni Austrougarske monarhije i nema razloga da se koristi to nametnuto, dugo i ružno ime. Potrebno je vratiti u upotrebu staro, originalno ime Bosna. A naša zemlja treba da se zove : REPUBLIKA BOSNA. BOŠNJACI. Stanovnici zemlje Bosne su uvijek bili samo Bošnjaci. To ime se dobija izvođenjem od imena Bosna. Ustvari se dobija Bosniak, ali se u našem jeziku odomaćilo Bošnjak. Tako je bilo sve do dolaska Austrije u našu zemlju. Tada srpski i hrvatski političari hodaju po Bosni i ubjeđuju Bošnjake pravoslavne vjere da su Srbi, a katoličke da su Hrvati. Tako u Bosni nastaju tri, umjesto jednog naroda. Svi narodi jedne zemlje čine naciju te zemlje . Sada se stanovnici Bosne zovu Bosanci. To je ime za pripadnike Bosanske nacije koju čine tri naroda , Bošnjaci kao autohtoni narod Bosne i Srbi i Hrvati kao nacionalne manjine. Bošnjak može biti svako ko se tako osjeća, bez obzira na religiju kojoj pripada ili ne pripada. ... BOSANSKI JEZIK. Jezik kojim govore Bosanci se zove Bosanski jezik. Ime je dobio po zemlji Bosni u kojoj se govori. Pojam Bosna je stariji naziv od naziva naroda koji žive u njoj. Za vrijeme Ilira teritorij je imao naziv Bosina, zatim se za vrijeme Rimljana zove Bosena, da bi poslije dobio naziv Bosna. Narodi koji naseljavaju Bosnu su se pojavili kasnije i dobili su ime po zemlji Bosni, a ne obrnuto kao kod nekih drugih naroda. Kod Srba npr. jezik je dobio ime po narodu koji govori taj jezik, a i zemlja na kojoj žive Srbi je dobila ime po tom narodu. Znači da je naziv naroda stariji od naziva zemlje, koja prije dolaska Srba u ove krajeve nije ni imala vlastito ime. Zato se u Bosni ne govori ni Bošnjački, ni Hrvatski , ni Srpski, nego Bosanski. Zato jer je pojam Bosna stariji od sva tri kasnije nastala pojma ; Bošnjak, Hrvat, Srbin. BOSANCI. Kao što sam već rekao, svi stanovnici Bosne su Bosanci. Svi ljudi koji žive unutar granica jedne zemlje čine NACIJU te zemlje. To znači da je Bosanac ime za pripadnika Bosanske nacije. Može se reći da su Bosanci građani zemlje Bosne. Bošnjaci, Hrvati i Srbi su imena NARODA koji žive u Bosni i skupa čine BOSANSKU NACIJU. (Kao npr. Srbin je pripadnik srpskog naroda, Srbijanac je pripadnik srbijanske nacije koju čine svi stanovnici Srbije ( Srbi, Mađari, Bošnjaci, Albanci, Rumuni itd.). MUSLIMAN. Zbog komunističkih gluposti i nacionalističko-šovinističkih rukovodstava republika Srbije i Hrvatske, u bivšoj SFRJ, Bošnjacima je bilo zabranjeno da se tako izjašnjavaju. Za utjehu im je dato ime religijske pripadnosti, musliman, s tom razlikom da se pripadnik nacije piše sa velikim „M“, a pripadnik religije sa malim „m“. Isto tako u Prvoj Jugoslaviji je srpski kralj Aleksandar zabranio upotrebu imena Bošnjak, nastojeći da prisili Bošnjake da se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati. Hvala bogu, nestalo je i kralja Aleksandra, i šovinističkih budala, i SFRJ, i sada imamo opet naše istorijsko ime, BOŠNJAK. Pripadnici religija se zovu muslimani, pravoslavci, katolici, budisti, šintoisti, luterani, protestanti i mnogi drugi. To nema nikakve veze sa imenom naroda. Svaki čovjek, ljudsko biće, pripada nekom narodu, mora da pripada, a ne mora da pripada nijednoj od religija, jer ne mora biti religiozan. Mnogi ljudi su agnostici i ateisti. Agnostici vjeruju u neku natprirodnu silu, ali nisu sigurni u šta, dok ateisti odbacuju svako vjerovanje u nematerijalno. POLITIČKA PODJELA ZEMLJE. Međunarodna zajednica i Amerikanci su napravili nakaradno ustrojstvo Bosne. Podijeliti zemlju na osnovu narodne pripadnosti je opasno i nerazumno. U svakom od entiteta žive i stanovnici koji ne pripadaju većinskom narodu, što je uvijek potencijalni izvor sukoba. Zato u Bosni treba ukinuti entitete i kantone i županije i podijeliti zemlju po geografskom principu, najprihvaćenijem u svijetu. Tako bi se moglo napraviti da se teritorija oko Sarajeva i Zenice zove Oblast Centralna Bosna, na istoku Oblast Istočna Bosna , pa Oblast Sjeveroistočna Bosna, pa Oblast Sjeverna Bosna, pa Sjeverozapadna Bosna, Zapadna Bosna i Južna ili Primorska Bosna. Zbog mnogih neprijateljskih snaga koje žive u Bosni, i koje nastoje da je rasture, ovo sada izgleda nemoguće. Ali će jednoga dana postati realnost. Fehim Mujić, New Jersey, Novembar 10. 2012.

29.11.2014.

Besjeda Bošnjacima

BOŠNJACI, dobri ljudi dobre zemlje Bosne. Bošnjaci! Ja, koji sam isto što i vi, govoriću vama, koji ste isto što i ja, samo ono što znam da je istina, i ništa vam neću slagati. Ljudi se boje reći istinu, a ne boje se slagati! Velika je njihova hrabrost prema Allahu džellešanuhu, i veliki je njihov strah od ljudi! Koliko takvi griješe! Ako ljude i prevare, Njega ne mogu prevariti, jer Allah sve zna, i zato zna da su slagali, a oni ipak lažu! Pa zar oni zaista ne znaju koga se treba plašiti, od čije kazne treba strijepiti, čije su zapovijesti dužni poštivati!? Akademik Ferid Muhić Prof. dr. Ferid Muhić, osnivač i prvi predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, A lagali su nas Bošnjake mnogo. I lagali su nas mnogi! I oni za koje smo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro, i oni za koje nismo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro! Lagali su nas i oni koji nisu bili Bošnjaci, lagali su nas i Bošnjaci, lagali su i o drugima i o sebi, a najviše su lagali o nama, Bošnjacima! Lagali su da nas Bošnjaka nema, i da nas nikada nije ni bilo; lagali su da smo bili narod gluhih i nijemih i da smo tek od njih naučili govoriti, i da zato, jezik kojim govorimo ne može biti naš bosanski, nego samo njihov, srpski ili hrvatski, vec prema tome kako je kojim Bošnjacima zapala ta sreća da ih, onako nemušte, jedni ili drugi govoru nauče; lagali su nas da mi Bošnjaci nikada nismo imali svoju državu Bosnu; lagali su nas da smo vjeru pradjedovsku izdali, i tudju vjeru primili, samo da glavu spasimo! I zamalo, te bi nas sa tim lažima nama samima otudili i sa našom bošnjackom dušom nas zavadili, ali Allah dade i nadoše se ljudi Bošnjaci, umni i hrabri, mudri i čisti, koji uz Njegovu pomoc, učiniše te nam zrak istine osvijetli dušu, pa sve što smo zaboravili o sebi, ono sve što jesmo, izide iz mraka zaborava, ukaza se pred našim očima i ugnijezdi se u našim srcima. Onim Bošnjacima koji ne smiju istinu reći Velika snaga leži u pricama. Zato price ne nastaju slucajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je prica dobro smišljena, sjeme posijano u njoj, niknuce taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najprece. Ali ono što je najprece, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrijednije, ono što covjeku valja uciniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeci, i svakom se cini da je najprece spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preci! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne prica price samo narod. Mnoge od navodno narodnih prica, nije ispricao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado! Jedna od takvih “narodnih prica“, puštena davno medu Bošnjake (ja tu pricu nikada nisam cuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost cesto slušao upravo kao “narodnu pricu“ medu Bošnjacima) jeste Prica o hrdavom psu. Zbog ocigledno demagoške i defetisticke poruke upucene Bošnjacima, ovu pricu prenosimo u osnovnim crtama: Kao biva, u nekog cobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašce koje je po cijeli dan i po svu noc lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pode taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali cuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te cim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašce koje mu svojim lavežom ne da ni da se na mirnu odmori i odspava. Vuk dode na ono mjesto odakle se culo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vucina i ovce i cobana, i dobru pašcad, a samo se ono lajavo pašce spasi! Prica je višestruko zanimljiva, ali cemo se mi zadržati samo na vec spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima, i ociglednoj neautenticnosti ove kvazi narodne price, koja potvrduje da je spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjecaj nemoci i tupe pokornosti. Poruka je prijeteci jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je nekim slucajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) ce ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držato iz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvace vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (pašcad) medu vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobide i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg cobana vuk ce pojesti, a samo ce ono lajavo pašce ostaviti u životu, da mu se nade i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji i kad novo stado za klanje saberete! Strašno da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu pricu progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Cim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoce mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašce. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova prica neautenticna i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla bitinarodna prica. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskocilo ono što je u prici najbitnije: naime da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i cobana, nego upravo taj isti realni vuk, na kog je on lajao i opominjao danju i nocu! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlaci, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno vec brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj prici! Vuk se odluci da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noci, kada popusti pažnja cobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo srece da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i nocu, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada – i to ce vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova – vuk nece napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovcari i cobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najvece pomoci, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj prici-podvali! O tome koliko je inace ponižavajuca i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Prici o hrdavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemocne ovce pred svemocnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreci se oportunistickim biserima kao što su – krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju ladu, prvi pjevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne sijece – treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoce li ovaj strah nekada prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemicnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili da nije talasa, i cemu lada koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i zar upravo osudenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsijece!? Zato, o vi medu Bošnjacima koji ne smijete istinu reci, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i nocu na opasnost opominje, vec ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pucinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama prilici da je pognete samo pred Allahom jedinim! O identitetu Bošnjaka, samo sa Bošnjacima Treba odmah reci da Bošnjak koji sebe i svoju naciju dovoljno poštuje, jednako kao i bilo koji Englez, Nijemac, Italijan, Turcin, ili covjek bilo koje druge nacionalne pripadnosti, jednostavno nikada nece dozvoliti pripadnicima drugih nacija da uopšte dovedu u pitanje postojanje njegove nacije i njegov sopstveni nacionalni identitet, niti da ga pretvore u predmet bilo kakve debate, a svaki pokušaj da se o tome razgovara odbice sa gnušanjem kao krajnju nepristojnost! Ovaj razgovor o identitetu Bošnjaka, jeste neka vrsta porodicnog razgovora, diskusija medu nama Bošnjacima, i samo tako ga treba razumjeti. Mi nikome ništa ne dokazujemo o sebi, jer niko nema legitimitet da nas Bošnjake o nama pita. Neka se zna još i ovo: Nikome ko nije Bošnjak, nisam dužan racun polagati o tome ko sam, niti sam voljan pristati na njegovu drskost da mi drži pridike o nacionalnom identitetu Bošnjaka! Sa Bošnjacima je drugacije. Bošnjaci imaju veliki bonus u tom pogledu, najprije jer su Bošnjaci, a zatim i zato što o svojoj naciji i svojoj historiji zaista malo znaju, razumije se ne svojom krivicom, nego zbog cijelog stoljeca gaženja, brisanja i poricanja bošnjackog nacionalnog identiteta, sistematski organizovanog i provodenog od svih onih koji su tokom posljednjih 120 godina držali vlast nad prostorima Bosne! Ipak, dužan sam istaci metodološki znacajnu cinjenicu da u svakoj diskusiji o potpuno ociglednim ili aksiomatski jasnim temama, pa stoga i u ovom razgovoru o identitetu Bošnjaka, cilj nije dokazati, nego pokazati!Jer, dokazuje se nešto o cemu postoji nekakva dilema, makar bila samo teorijska ili logicka zasnovana, neka pojmovna nejasnoca koja se duguje nesigurnosti našeg iskustva ili nepouzdanosti ljudskog razuma. Ono što je ocevidno, dakle, ono što nam se ukazuje kao evidentno (kako u smislu kartezijanski shvacene unutrašnje intuitivne evidencije, tako i u smislu naše potpune psihološke sigurnosti u realno postojanje neposrednih cinjenica iskustva), to se u principu nikadane dokazuje! Onima koji to ne razumiju i poslije svih tumacenja rijecima, pojmovima i logikom, ove evidentne istine prosto se moraju “nacrtati”, kao što onome koji, gledajuci s brda grad u dolini, ne umije da se orijentiše i ne uspijeva prepoznati svoju sopstvenu kucu, ne treba dokazivati da ta kuca postoji, jer on to zna najbolje, nego mu je prosto treba prstom pokazati! Dakle, za one medu Bošnjacima koji nikada nisu imali priliku da saznaju istinu o sebi, svom narodu, svojoj kulturi , svom jeziku i svojoj historiji i državi, za one koji su nešto culi ali teško shvacaju, ili još teže prihvacaju istinu o sudbini svog naroda, za one koji pate od amnezije, kao i za one koji imaju problema sa osjecanjem sopstvenog bošnjackog identiteta, evo malo “crtanja”” i malo pokazivanja prstom! Bošnjacki nacionalni identitet nije tema koja bi s razlogom mogla biti upitna u bilo kom, izuzev u sasvim hipotetickom kontekstu; ne više i ne drugacije nego onoliko i onako koliko i kako bismo se mogli hipoteticki pitati o realnosti svijeta. Razumije se, osporavanja identiteta Bošnjaka iz hegemonistickih, asimilatorskih, ideološko-politickih i drugih negatorskih, odnosno, otvoreno neprijateljskih motiva, ne treba smetnuti s uma. Ali o onima koji to pokušavaju i o njihovim “argumentima”, kao o lanjskom snijegu! Kao što se kaže: “Neka puknu dušmani!” Naše je da se onim što je istinito, dobro i lijepo zabavimo, koje je iz neupucenosti, neznanja, ili kakve druge zablude i greške postalo žrtva stoljetne proizvodnje nocnih lagarija, smišljanih po nacionalistickim institucijama naših susjeda, usmjerenim protiv Bošnjaka. Slijedeci potrebu da nacrtamo i pokažemo istinu o nacionalnom identitetu Bošnjaka, onima koji su, ne nužno svojom krivnjom, zaglibili u pojmovnu konfuziju, kao i onima sa benignim astigmatizmom koji im smeta, pa ne vide jasno ni sebe, niti umiju pronaci i prepoznati svoju kucu s ovog brda predrasuda na koje su popeli Bošnjake kroz ovih sotitinu godina, krenimo sa crtanjem i pokazivanjem. Kao što ni ”najtvrdokorniji skeptik ne može ozbiljno i ni za trenutak dovesti u pitanje najdublju sopstvenu intuiciju realnosti svijeta” (dakle, ne može drugacije nego uz sasvim hipoteticku pretpostavku da može i ono što zna sigurno da ne može!) – ovdje podsjecamo na priznanje Davida Hume-a, jednog od najtvrdokornijih skeptika u historiji svjetskog skepticizma, koji je upravo ovom formulacijom relativizirao i zapravo ukinuo sopstveni hipoteticki skepticizam! – jednako tako ni najtvrdokorniji medu osporiteljima bošnjackog identiteta u dugoj, bezuspješnoj i uzaludnoj historiji osporavanja ove istine, ne može ni za trenutak ozbiljno dovesti u pitanje najdublju intuiciju realnosti identiteta Bošnjaka! Namjesto bilo kakvih arhivskih dokumenata, pravnih odluka, ukratko – umjesto administrativno kreiranih papira – dovoljno je prosto demonstrirati evidenciju cinjenica. Kojim dokumentima treba dokazivati postojanje zvijezda!? Zar o postojanju okeana znamo tako što ga potvrduje nekakvo cage, nekakva pravna odluka, ili patentirane formulacije registrovane u naucnim studijama!? Šta bi moglo više ucvrstiti njihovu apsolutnu izvjesnost, koje bi institucije mogle svojim pecatima dopunski potvrditi da zvijezde i okeani postoje sasvim nesumnjivo i nezavisno od svih iskaza o njima, kao apsolutna ontološka datost!? Jednako tako, kao nebo i kao okean, Bošnjaci, kao uostalom, ni jedan narod, ne bivaju po dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošcu. Nasuprot zabludama pravnog fundamentalizma, sve sociološke teorije, ideološke platforme i politicki dekreti završavaju u granicama interpetacije razlicitih aspekata jedne nacije, odnosno, naroda, što konkretno znaci da ne stvaraju ni društvo ni društvene odnose, i da utoliko, nemaju nikakvu konstitutivnu moc. I za svo vrijeme koliko su ustavi, zakoni, pravni dokumenti, ukazi vladara i državne odluke, odricali postojanje Bošnjaka i zabranjivali da se njihov bosanski jezik nazove svojim imenom, Bošnjaci su postojali i Bošnjaci su govorili svojim bosanskim jezikom! Kao što svi znamo, postojanje ili nepostojanje jednog naroda ne zavisi od volje, namjera, zakljucaka ili dokumenata nikakvih državnih autoriteta, niti od bilo kojih instanci svjetske nauke i politike, sabranih u jedno i uzetih zajedno. Nauka i legislativa su, u odnosu na predmet svojih ingerencija, uvijek i samo regulativne instance, nikada konstitutivni faktori. Ni nauka, ni pravni sistem, ne mogu ni stvoriti, ni poreci postojanje jednog covjeka, još manje stvoriti ili poreci postojanje jednog cijelog naroda! I to se mora imati na umu kada je rijec o bilo kom narodu. A Bošnjaci nisu bilo koji narod! Napomena za one neupucene! Obaveza jasnosti zahtijeva polemicki maksimalno izoštrenu formulaciju centralnih cinjenica na kojima se zasniva ovo izlaganje. Konkretno, to obavezuje na radikalnu analizu. Analizirati radikalno, znaci otresti busenje predrasuda sraslo za korijenje istine, tako da se može, kada se korijen jasno ukaže, nacrtati i pokazati prstom tu istinu prosvijecenima i dobronamjernima medu onim Bošnjacima koji žele razumjeti, a još ne razumiju ili ne vide da su Bošnjaci onoliko jasno i nedvosmisleno narod sa sopstvenim identitetom, kao što je jasno i nedvosmisleno da je Zemlja okrugla. Crtanje i pokazivanje 1. Bošnjaci su narod. 2. Bošnjaci su narod koliko i svaki drugi narod u svijetu, ni manje, ni više. 3. Bošnjaci su Bošnjaci. A = A! Niti su Srbi, niti su Hrvati. Kao što su Srbi = Srbi, a Hrvati = Hrvati. 4. Iako žive u državi koja se stoljecima zvala Bosna, a danas (od nedavno) se zove Bosna i Hercegovina, ne postoji, niti je nekada postojala nacija Bosanci i Hercegovci, kao ni nacije Bosanci, odnosno, Hercegovci. Ako bi se istanelogicna logika, koja se kroz ovaj rogobatni naziv i golu floskulu danas forsira sa providnim šovinistickim ciljem da se negira nacionalna odrednica Bošnjaci kao jedino legitimno ime nacionalnog identiteta Bošnjaka, primijenila na susjedne države Srbiju i Hrvatsku, o gradanima Srbije bismo govorili kao o Srbijancima i Šumadincima, dok bismo gradane Hrvatske nazivali Hrvatinci i Dalmatinci. Naime, i odrednica Bosanci i odrednica Hercegovci, po svojoj sadržini su potpuno nedvosmisleno teritorijalne, a ne nacionalne, jednako kao i odrednice Hrvatinci, Srbijanci, Šumadinci, Dalmatinci. Ali zato su odrednice Bošnjaci, Srbi, Hrvati, po svom karakteru par excellence nacionalne a ne teritorijalne! Dakle, jasno je da je forsiranje pojma Bosanci i Hercegovci, neodrživo jer potpuno ukida bilo kakvo nacionalno odredenje, zato što niti semanticki, niti logicki ne izražava nacionalno pripadnost. “Ali upravo to je i bio cilj njegovog uvodenja i forsiranja” – govore nam oni koji su ga uveli i koji na ovom pojmu insistiraju. “Upravo zato mi cemo ga i ukinuti!” odgovoramo im mi. Kao što niko u Srbiji ne govori da u Srbiji žive narodi Srbijanci i Šumadinci,nego samo i iskljucivo za nacionalno odredenje se upotrebljava odrednica Srbi (i vlada, i akademija, i muzika, i jezik, i kajmak, i fudbal su srpski, a ne srbijanski); i kao što nikoga u Hrvatskoj necete cuti da kaže kako u Hrvatskoj žive narodi Hrvatinci i Dalmatinci, ni da je bilo šta hrvatinsko, nego je sve samo hrvatsko (i vino, i otoci, i kravata, i zagorje, i književnost, i slikarstvo); tako u Bosni i Hercegovini živi narod Bošnjaci, kao i pripadnici svih drugih naroda, vec prema tome kako se sami izjasne, ali nikakvi Bosanci, i nikakvi Hercegovci, ponajmanje pak Bosanci i Hercegovci, minotauri, kentauri… i druga cudovišta nacionalisticke anti-bošnjacke mitologije. I jednako tako mora se jasno i nedvosmisleno, govoriti o bošnjackoj kulturi, bošnjackoj književnosti, bošnjackoj umjetnosti, bošnjackom slikarstvu, bošnjackim planinama i bošnjackim rijekama. Beskrupuloznost negiranja naroda Bošnjaka, kulminira u javnom govoru medija i politickih figura o žrtvama masovnih zlocina i genocida u Srebrenici, kada se umjesto o Bošnjacima, govori o Bosancima i Hercegovcima. U gorkom cinizmu, covjeku dolazi da pita koliko je bilo ubijenih Bosanaca, kolikoHercegovaca, i da li je uopšte bio ubijen neki Bošnjak, ako su sve žrtve bile Bosanci i Hercegovci! Zna se i ko i zašto uporno izbjegava konkretnu nacionalnu identifikaciju žrtava: isti oni koji su pocinili zlocine nad Bošnjacima, i branitelji njihovih zlocina! Bošnjacima, narodu nad kojim su ovi zlocini pocinjeni, niko ne može oduzeti pravo na prebrojavanje svojih nevinih civilnih žrtava masovnih zlocina i genocida, kao što niko nema pravo zataškavati svoje zlocine prešutkivanjem nacionalne pripadnosti Bošnjaka, pobijenih upravo zato – i samo zato! – što su bili Bošnjaci! Znajte, zlocinci i branitelji zlocina pocinjenih nad Bošnjacima, da vam vaše podmuklo lukavstvo po formuli: Ubijacemo ih kao Bošnjake, ali ih necemo brojati kao Bošnjake! – nece proci dok ima Bosne i dok bude Bošnjaka! 5. Za razliku od nekih Srba, odnosno od nekih Hrvata, i konacno, od nekih Crnogoraca koji, iako za sebe znaju da nisu Bošnjaci, ipak tvrde da Bošnjaci jesu Srbi, odnosno da Bošnjaci jesu Hrvati, i/ili Crnogorci, za ovu klasicnu fatamorganu imaju opravdanje u cinjenici da je ona direktna posljedica uma pomucenog bolesnim nacionalizmom, za cuditi se je i ibretiti, što cak i neki Bošnjaci, koristeci se pravom na sopstvene zablude, i danas prihvataju te potpune besmislice, kao “svoju istinu”! 6. Ovaj brodolom elementarne logike desio se tim Bošnjacima iz više razloga: a. zbog prakse sistematskog denacionalizovanja Bošnjaka, od strane spomenutih susjeda, prvih komšija, Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji su iskoristili svoju nadmoc u institucijama državne vlasti; b. takvu denacionalizatorsku praksu nametnule su vlasti Bošnjacima u Bosni, na cijeloj njihovoj teritoriji, kao i svugdje gdje su Bošnjaci živjeli u zajednickoj državi, inspirisani vjerovanjem da ce odricanjem identiteta Bošnjacima, jace potvrditi, brojno uvecati i podici na viši kvalitativni nivo sopstveni identitet; c. važan moment bio je utemeljen i na ocekivanju da ce Bošnjaci, prihvatanjem tudeg identiteta vremenom uistinu izgubiti sopstveni indentitet i postati približni i drugorazredni, ako vec ne pravi i cistokrvni Srbi, Hrvati, Crnogorci. Identitet se ne može promijeniti nikakvim preimenovanjem – lekcija za tupoglavce! – mogu se promijeniti samo podaci i iskaznice o identitetu, ne i sam identitet! Zbog toga je nužno slijedilo ono što se i desilo, odnosno, ono što se nije desilo, iako je bilo planirano da se desi: niti su Srbi postali više Srbi, a Hrvati više Hrvati time što su svojatali Bošnjake (i što bi još uvijek da ih svojataju), niti su oni Bošnjaci, koji su sebe porekli a drugima se obrekli, prestali biti Bošnjaci i zbilja postali drugo nego što su bili, kada su u džep stavili licnu kartu sa promijenjenom oznakom nacionalnog identiteta! U suštini, jasno je da su i jedni i drugi i treci, i nakon te verbalne transmutacije, u ontološkom nivou ostali isti oni koji su bili i prije nje. Bošnjak nije postao Crnogorac time što je pristao da ga ubroje u grafu “Crnogorac musliman” ili “Musliman”, niti je prestao biti Bošnjak ni postao “Srbin” i “Hrvat”, time što su ga u svoju evidenciju upisali kao Srbina ili Hrvata. Jedina realna razlika sastoji se u tome što se oni Bošnjaci koji su promijenili dokumente o nacionalnoj pripadnosti, na moralnom horizontu postali nešto manji nego što su izgledali prije tog administrativnog cina promjene nacionalnog identiteta. 7. Realno, ni jedno, ni drugo ni najmanje ne dovodi u pitanje bošnjacki identitet, niti predstavlja gubitak za Bošnjake kao naciju. Zato što: a. ono što samo otpada i nije nešto što vrijedi nazvati “gubitkom”. Kako kaže bošnjacka uzrecica: “Što visi, nek’ otpada!”, ili, uz Nietzsche-ovu rijec:, “Onoga ko ne može letiti, treba ostaviti da što brže padne”; b. jer je pravo na zabludu jednako neprikosnoveno kao i pravo na istinu. Sva je razlika medu ljudima oduvijek bila u onome cemu po svojoj prirodi teže: zabludi ili istini. Ko nece da progleda, ne treba mu silom vracati vid; c. najzad, jer onaj koji ne prihvata sebe kao sopstveni temelj, nije ni dobitak, ni gubitak za nikoga, pa tako ni za sebe. 8. Historijski, zabunu je izazvalo najprije pravoslaviziranje i zatim posrbljivanje Bošnjaka nastanjenih u oblastima Bosne koje su se dodirivale sa nacionalnom državom Srba i stoga bile pod direktnim utjecajem njihove nacionalne crkve, i paralelno tako, katoliciziranje a onda i hrvatiziranje – kroatiziranje – Bošnjaka iz onih podrucja Bosne koja su se nalazila u zoni aktivnog prisustva i djelovanja katolicke crkve, kao i sa relativno autonomnim hrvatskim teritorijama u sastavu Austro-ugarskog carstva, uz granice Bosne. 9. U svjetlu ovih cinjenica jasno je da su takozvani “Bosanski Hrvati” mahom zapravo nekada bili Bošnjaci, koji su pod pritiskom povijesnih okolnosti, u odredenom periodu asimilirani vjerski i/ili nacionalno. Oni koji danas sebe vide u grafi “Bosanski Srbi”, jednako tako su velikom vecinom prethodno bili Bošnjaci, kasnije prevedeni u pravoslavlje i nacionalno opredjeljeni kao Srbi. U tom smislu, nema nikakve sumnje da od ukupnog broja gradana BiH koji se danas izjašnjavaju kao Srbi/Hrvati, daleko najveci procenat cine nekadašnji etnicki Bošnjaci. 10. Bošnjaci nisu nastali od nekog drugog naroda, nego su se formirali kao narod/nacija iz sopstvenog demografskog izvora i konstituisali se u autentican narod na sopstvenim etnickim i kulturnim temeljima! 11. Poceci državnosti Bosne, na teritoriji na kojoj od vajkada žive Bošnjaci, datira od pocetka XII vijeka, konkretno 1130. godine, kada je Vizantija za ovo podrucje uvela neke administrativne elemente vazalnog statusa. Država Bosna kao suverena sila u regionu osnovana je 1180. godine, nakon što je vizantijski car Manuel I Komnen predao vlast nad Bosnom u ruke Kulina Bana. U toku svoje vladavine, koja je trajala 24 godine (od 1180. do 1204. godine), uprkos žestokim napadima sa svih strana, uspio je ocuvati samostalnost Bosne i ucvrstiti njenu moc. Posebno znacajan podatak za povijest Bošnjaka, njihovog identiteta i jezika, predstavlja cuvena Povelja Kulina Bana. Objavljena 29. avgusta 1189. godine, dakle prije punih 822 godine, ova Povelja je: a. napisana bosanskim pismom poznatim pod imenom bosancica; b. na bosanskom jeziku; c. država je imenovana imenom Bosna; d. stanovnici države Bosne nazvani su Bošnjani! Uz sve ovo, Kulin Ban je osnovao religijski tolerantnu i cak, prvu i jedinu oficijalno multireligijsku državu na tlu Europe! Kroz sljedeca dva stoljeca kraljevina Bosna je sve više jacala, da bi krajem XIV vijeka postala regionalna super sila. Naime kada se 26. oktobra 1377. godine Tvrtko krunisao za kralja, njegova titula glasila je Kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Huma, Usore, Soli, Dalmacije, Donji Kraji, Kotora… a teritorija Bosne ukljucivala je i Šibenik, Trogir, Split, otoke Brac, Hvar i Korculu, kao i Bokokotorski zaliv sa gradovima Novi i Kotor. Bosna je kao država izgubila nezavisnost 1463. godine, dakle pune 74 godine poslije poraza srpske države na Kosovu. Ove nepobitne historijske cinjenice, ukljucujuci i to da je Bosna u periodu dužem od 350 godina prije dolaska Osmanlija, bila suverena država sa statusom kraljevine i da je obuhvatala centralni dio Dalmacije, sa tri najveca otoka, kao i Bokokotorski zaliv, cine potpuno deplasiranom svaku diskusiju koja dovodi u pitanje postojanje državotvorne tradicije Bošnjaka i njihovu vlast nad svojom maticnom zemljom Bosnom, dok one koji bi to ipak pokušali, pravi smiješnim i jadnim blebetalima! A ono što su bili kadri uciniti prije osam stoljeca, Bošnjaci su bili kadri uciniti i sada, osam stoljeca kasnije: uspostavili su svoju suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu! 12. Jezik Bošnjaka je izvorno i autenticno bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rjecnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rjecnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sacinio Vuk Karadžic, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takode pod snažnim utjecajem bosanskog jezika. Ako podsjetimo na cinjenicu da je bosanski jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosancica,ubilježio i osvjedocio svoje postojanje još krajem IX, i pocetkom X vijeka na cuvenim Humskim plocama, a uveliko funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do otomanske državnosti, bice nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog sprskog i hrvatskog jezika, prije nego što je naziv “bosanski jezik” oficijalno zabranjen. U procesu pocetne kodifikacije u književne jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih gramatickih, i posebno, semantickih koordinata. Zbog toga se, na osnovu cinjenica iz historije lingivistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski književni jezik istocna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika. Ovo se jasno vidi i iz cinjenica da je spomenuti rjecnik srpskog jezika Vuka Karadžica, zaista naslovljen kao “Rjecnik” a ne “Recnik”, i da je u njemu iskljucivo i bez izuzetka upotrijebljen bosanski izgovor: postoji samo forma “covjek” nigdje “covek”; “dijete” a nigdje “dete”; “mlijeko”, “lijepo”, “vrijedno”, a nikada “mleko”,”lepo”, “vredno”, i td. Na najvecem dijelu teritorija Srbije i Hrvatske (prakticno, izuzetak su samo teritorije koje se nalaze neposredno uz granice sa Bosnom), govor Srba i Hrvata i danas znatno odudara od kodificiranog oblika njihovog književnog jezika, tako da i jedni i drugi moraju uciti svoj književni jezik, koji je, kao što je vec pokazano, u biti kodificirana varijanta bosanskog jezika. Naprotiv, na cijeloj teritoriji Bosne, bosanski jezik je do danas ostao prirodna podloga govora koji se povijesno konstituisao upravo kao maternji jezik svih stanovnika na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, kako za ateiste tako i za vjernike, bez obzira jesu li oni muslimani, pravoslavci ili katolici, odnosno, izjašnjavaju li se kao Bošnjaci, ili kao “(Bosanski) Srbi”, odnosno kao “(Bosanski) Hrvati’. 13. Vjera Bošnjaka je islam. Bošnjaci su, uz Albance i Turke, jedan od tri naroda Europe ciji pripadnici su u najvecem broju muslimani. Treba imati u vidu da je država Bošnjaka kraljevina Bosna, tokom cijelog svog postojanja, dakle od 1180. do 1463. godine. bila i prva i jedina multireligiozna država, sa zakonski regulisanom vjerskom i kulturnom tolerancijom. Kao takva, Bosna je predstavljala ne samo potpuni izuzetak koji je odudarao od prakse i propisa svih drugih europskih država iz tog perioda, nego je upravo zbog svoje religiozne tolerancije bila stalno meta najžešcih papskih enciklika o ekskomunikaciji i patrijarhijskih anathema, kao i vojnih napada motivisanih dubokim neprijateljstvom prema vjerskoj toleranciji! U kontekstu tradicije vjerske tolerancije u kraljevini Bosni, postaje jasno da sultan Mehmed II el-Fatih jednostavno nije mogao birati gdje da objavi svoju Adhnamu, cuvenu povelja izdatu 26. maja 1463., kojom se, po prvi put u povijesti Europe, jedan vladar obavezuje da ce i on licno, kao i svi drugi u njegovoj državi, sve institucije, i svi pojedinci, poštovati religiozna prava svih crkvi i sljedbenika svih religija na cijeloj teritoriji Bosne! Po svemu, taj epohalni dokument morao je biti objavljen upravo u Bosni, i ni na jednom drugom mjestu na svijetu, kao što ga je, u to vrijeme, mogao potpisati samo vladar islamske države! S obzirom na ovaj eksplicitni dokaz potpune vjerske tolerancije valja odmah istaci: u Bosni nije bilo nikakvog islamiziranja, kao državnog projekta osmanlijskih vlasti, bilo prinudnog, bilo institucionalno podržanog. U islam se i ne može silom! Sam Kur’an kerim to striktno zabranjuje! Musliman se ne postaje na silu! Ni prijetnjom i ucjenom. Ni podmicivanjem i placanjem! Platu muslimani ne primaju na ovom svijetu. Niti im neko može platiti to što su muslimani, taman i kad bi sve švajcarske banke zadužio da mu to urade. Žiro racun muslimana otvoren je na mjestu do kog niko živ nema pristupa. Isto tako, dobro upamtite: naši pradjedovi nisu nikakvu vjeru izdali, nego su izabrali i priklonili se trecoj i poslednjoj rijeci Božjoj, zato što su je prihvatili kao najvišu i ultimnu istinu! I kada su to ucinili, njihov život na ovom svijetu nije postao ni lakši ni sigurniji, nego mnogo teži i mnogo nesigurniji. A oni koji su izabrali da ostanu kršcani, bilo kao ortodoksi, bilo kao katolici, odnosno oni koji su ostali u judejskoj vjeri, ne samo da nisu bili izloženi nikakvom progonu, nego su naprotiv živjeli neuporedivo lakše i sigurnije od muslimana! Njihov život nije se ni za dlaku morao mijenjati. Njihove životne navike i obicaji, ostali su isti. Njihove kuce, njihova trpeza, njihova vjerska tradicija, krsna i kucna slava, svinjetina i rakija, vino i kandila uz ikone, ništa od toga nije se mijenjalo. A povrh svega, oni nisu služili vojni rok, jer su kao inovjerci bili oslobodeni te obaveze. Jeste, placali su neku vrstu otkupnine – nizamiju! Iznos je bio striktno odreden: jedno janje godišnje po covjeku! Bila je to nevjerovatno niska cijena, istinski bingo za tu ogromnu privilegiju. Naši pradjedovi, koji su izabrali da prihvate islam (neka ih Allah dž. š. nagradi za to!) – morali su iz temelja promijeniti cijeli koncept dotadašnjeg života, uz preuzimanje poštovanje, i upražnjavanje svih obaveza koje islam kao vjera podrazumijeva: od promjene životnih navika do potpune reorganizacije duhovnog života, uz obavezu da se služi vojska. I to u armiji države koja je, kao svjetska sila, gotovo neprestano ratovala na ogromnom podrucju i na tri kontinenta, i u kojoj je vojni rok trajao prosjecno osam (8) godina! Ta je obaveza bila toliko univerzalna, smatrala se toliko svetom, da je obuhvatala i samog sultana, koji je bio dužan na celu svoje vojske ratovati prakticno cijelog svog života! Zaboraviti da je islam prihvacen dobrovoljno, da je predstavljao daleko vecu obavezu, da je bio skopcan sa radikalnom promjenom dotadašnjeg života, i da je je, konacno, dobrovoljnim prihvatanjem islama drasticno rastao rizik od smrti u ratu, uz dugogodišnje odsustvo najsposobnijih muških glava od kuce i sve ono što je to znacilo za porodicu i domacinstvo, znaci sistematski i promišljeno pokušavati da se degradira cijeli jedan narod i to u ime militantnog nacionalistickog šovinizma i vjerske mržnje. Ovaj pokušaj da se ono što je najplemenitije i najuzvišenije u identitetu Bošnjaka – naime upravo islam kao njihova nacionalno vjera! – iskoristi s ciljem da se dovede u pitanje njihov moralni integritet, da se inficira njihova povijesna svijest i da se trajno optereti savjest buducih generacija Bošnjaka, uistinu je jedna od najperverznijih aksioloških persiflaža u historiji svjetskih religija. Oni koji su fabrikovali i u prvi plan obrazovanja, književnosti, historije, politike, društva unijeli ovu notorno lažnu crno-bijelu ornamentiku prokletstva-kletve-ekskomunikacije-anateme na Bošnjake, višestuko su zaslužili da sami budu i prokleti i anatemisani, kao nacionalisticki i klerikalni inkvizitori, koji su pocinili najveci grijeh prema vjeri time što su pokušali Bošnjacima zabraniti slobodu vjere i progoniti ih za navodni “grijeh poturcivanja” i “turske krivice”! Ali niti muslimani kao vjernici, niti Bošnjaci kao narod, nisu od onih što kletve bacaju i proklinju! O neka su sto puta blagosloveni naši pradjedovi koji su imali vjere i snage da drage volje i slobodne savjesti izaberu trecu i posljednju Rijec Božju kao svoju istinu! Neka nikada ne presuši izvor naše zahvalnosti njima koji su nas Bošnjake, po cijenu tolikih odricanja, uz toliku hrabrost i istrajnost, održali do danas u islamu! Znajte da njihova odluka nikada nije ukljucivala nikakv grijeh i da otuda ne sadrži nikakav grijeh krivice! I zato, Bošnjaci, nikada više nikome ne polažite racuna o tome zašto ste muslimani, ni kako to da su vaši pradjedovi imali hrabrosti izabrati istinu u koju su povjerovali, a da njihovi to nisu mogli ni smjeli uciniti! Recite: svakome svoje, a mi se radujemo svojoj vjeri, vjeri naših pradjedova, jer vjerujemo u istinitost Kur’an kerima kao u trecu i posljednju Rijec Božju! 14. Samo istinom, ustrajnošcu na širenju istine, i obrazovanjem buducih generacija u duhu istine o islamskoj vjeri kao vjeri Bošnjaka, može se iskorijeniti ova duboko, preduboko urasla kleveta o Bosni i Bošnjacima, ispraviti stoljetna nepravda koja im se sistematski nanosila a nanosi i danas, a zbog koje su bili izloženi nepravdama, degradiranju, progonima i genocidu, i samo kroz totalno iskorjenjivanje te ogavne klevete, mogu se stvoriti uslovi za istinski tolerantan medunacionalni i multireligiozni dijalog ljudi, naroda i kultura na Balkanu. 15. I još nešto, za Bošnjake i sve druge koji žive u Bosni. Treba neprestano insistirati i na ukidanju uobicajenog stereotipa po kome su u Bosni i Hercegovini oduvijek “…Bratski živjeli Srbi, Hrvati i muslimani” (svejedno da li sa velikim ili malim pocetnim slovom). Mora se podvuci i istaci da u BiH nikada nisu “Živjeli zajedno Srbi, Hrvati i M/muslimani”, nego su i u prošlosti, kao i sada, zajedno živjeli i mogu živjeti samo ili: a. “Bošnjaci, Srbi i Hrvati”; ili b. “muslimani, pravoslavci i katolici”! Redoslijed nabrajanja je bitan i mora biti upravo ovakav jer je naveden u skladu sa brojnim odnosom sva tri naroda, odnosno, sve tri vjere u BiH. Iako je naizgled samo formalan, redoslijed nabrajanja nigdje i nikada nije bezazlen, posebno kada su u pitanju narodi koji žive u istoj državi, pri cemu se jedan, i to upravo Bošnjaci kao najbrojniji narod, sistematski negira ili preimenuje. Stoga i redoslijed nabrajanja ova tri naroda u BiH, kao formalni faktor, treba da se uskladi sa elementarnom cinjenicom poštovanja njihove brojnosti, tako što ce se uvijek i bez izuzetka, u svim dokumentima kao i u svakodnevnoj upotrebi, Bošnjaci stavljati na prvo, Srbi na drugo a Hrvati na trece mjesto, ili, ukoliko je rijec o religijskim kolektivitetima, onda na prvom mjestu muslimani, na drugom pravoslavci, na trecem katolici. Samo na taj nacin ce ono namjerno naopako nabrajanje, koje je sistematskom ideološkom zloupotrebom tokom vremena postalo normalno i gotovo refleksno, iako je bilo i ostalo direktno suprotno u odnosu na cinjenice, postepeno biti izbrisano i iz upotrebe i iz sjecanja, a svijest svih gradana BiH uskladice se sa istinom njene realnosti! Notice Bošnjacima, od jednog Bošnjaka – Bošnjaci, upoznajte sebe, naucite svoj jezik, zavolite svoju vjeru! – Bošnjaci osuduju, ali ne proklinju. Bošnjaci pamte, ali ne progone. Poslije svih zlocina koje su pretrpili, Bošnjaci ne smiju zaboraviti i moraju osuditi sve one koji su pocinili zlocine nad njima. Zlocinac kog zaboravite i ne osudite, prestaje se osjecati zlocincem. – Bosnu niko ne može oteti Bošnjacima, ako Bošnjake i može iz Bosne istjerati. Jer Bošnjaka možeš otjerati iz Bosne, ali mu Bosnu ne možeš oduzeti! – Bosnu niko ne može poreci, ako je se svako i može odreci! Taman se svi Bosne odrekli, ne bi Bosnu porekli! – Položaj Bošnjaka posvuda, u svijetu, regionu, cak i u granicama BiH je pasivan, gotovo servilan. Kao da se osjecaju dužni nekome, snebivaju se i sve bi nešto da se izvinjavaju, biva da ne smetaju, da ne bihuzure, uvijek zahvale na svakom normalnom gestu kao na nezasluženoj velikodušnosti. Kao da biti Bošnjak, znaci: nigdje ne biti u svojoj kuci, na svome, nego svuda i uvijek biti u tudini! Ali upamtite i nikada ne zaboravite: Bošnjak nije došljak! Nigdje, ni na jednoj stopi Zemlje! Svijet mu je od Boga dat koliko i svim ljudima svijeta. Ponajmanje pak, u Bosni! Bosna mu je babovina, od pradjedova ostala!! Sunce nas sve jednako grije; isti zrak svi dišemo; istu vodu svi pijemo; ista zemlja nas sve jednako drži! Nigdje i nikada ne povjeruj da si u tudoj kuci, jer si svugdje i uvijek u Božjoj kuci! Ima samo jedna dijaspora: ovaj svijet i onaj svijet! U ovom svijetu, Bosna je dom i ognjište Bošnjaka. – Uvriježilo se policijsko i doušnicko podozrenje da biti Bošnjak ujedno znaci i biti sumnjiv! Ne dozvoli da te bilo ko upita kako to da si Bošnjak, makar ni u neobaveznom razgovoru, i ne dokazuj svoj identitet bez potrebe nikome. Kao da ti treba opravdanje, kao da moraš imati alibi za to što si Bošnjak! Biti Bošnjak isto je što i biti ptica i nebo, more i cvijet – za to ti ne treba ni motiv, ni alibi! – Prihvatiti cinjenicu temeljne prožetosti nacionalnog identiteta islamskim kulturnim i duhovnim vrijednostima jeste za Bošnjake na samo pitanje nacionalnog dostojanstva, vec i pitanje samorazumijevanja i elementarnog uvida u sopstveno nacionalno bice. – U svim razgovorima sa drugima, i iz svih odluka, propisa, zakona, treba poptuno eliminisati poziciju inferiornosti i marginalizacije Bošnjaka. Bošnjacki nacionalni identitet jeste sociološka i kulturna realnost, kao što jeste i suveren politicki faktor. – Bošnjaci! Razbudite svoje sjecanje, fokusirajte svoju svijest, ujedinite svoju snagu! Neka zasvijetli vaše svjetlo! Niste vi niciji izmecari, o Bošnjaci! Vi nikome ne služite, osim Allahu džellešanuhu, osim Bosni, osim svom narodu! Vjera ti može narediti – poslušaceš; Bosna te može obavezati – obavezu ceš ispuniti; Bošnjaci te mogu pozvati – odazvaceš im se! Sve ostalo ti biraš, u svemu ostalom ti odlucuješ. Prema svima ostalima ti si beg i efendija. Suveren u odluci, odmjeren u postupcima. – Jedna ispovjedna: Ne znajuci sebe, u ranama, u blatu, u snishodljivosti i zbunjenosti se zatekoh. Na samom dnu. I upitah se po sto i prvi put: “Ko sam ja!?” Dok ne shvatih da ja jesam Bošnjak. I dodirnuh nebo, i pokucah na plavu nebesku kapiju! I otvori se kapija nebeska i svjetlo me obasja! Doznah da je biti Bošnjak isto što i biti covjek! To je i usud i izbor, podvig i vrijednosna odluka. Biti Bošnjak to znaci: ne ocekivati ni jednu nezasluženu privilegiju, a ipak spremno prihvatiti sve odgovornosti moralno ispravnog covjeka! Biti Bošnjak, to znaci preuzeti sve ljudske obaveze, odgovarati potpuno za sve svoje postupke, ciniti uvijek sve najbolje što možeš, odbraniti bezuslovno svoju vjeru, svoju zemlju, svoj identitet, ne dozvoliti sebi ni grijeh, ni ružnu rijec, kloniti se svakog nasilja i cinjenja nepravde i za sve to – ne ocekivati nikakvo priznanje, ni nagradu. Jer, dobro upamti: Bošnjak se rada, Bošnjak se ne postaje! Nisi ti izabrao da budeš Bošnjak, nego si ti izabran da budeš Bošnjak! Neka to što jesi Bošnjak, bude tvoja najveca privilegija i radost na ovom svijetu, i tvoj ulog za nagradu na onom svijetu! Autor: Akademik dr. Ferid Muhić, 27. decembar 2011. *]Besjeda posvecena Reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Cericu, koji bdije nad Bošnjacima, budi ih i kazuje im ko su, šta su, i šta im je ciniti, pravo i po duši…

17.10.2014.

Narodnost i Nacionalnost

U našem, Bosanskom jeziku postoji mnogo tuđica, riječi uzetih iz drugih jezika. To nije ništa neobično, takav je slučaj i sa drugim jezicima. Najviše riječi se uzima iz Latinskog i starog Grčkog, ali se koriste i pojmovi iz Engleskog, Njemačkog, Francuskog, Arapskog, Turskog i ostalih jezika. Mnogim našim ljudima ti pojmovi su nerazumljivi, pa ih zato pogrešno koriste. Najviše političari mlataraju stranim riječima, iako i u Bosanskom imamo adekvatne riječi za mnoge pojmove . Polupismeni i neobrazovani političari, novopečeni direktori i vlasnici firmi, misle da djeluju pametnije kada lupetaju strane riječi. Posebno ja zanimljiva publika koja sluša te ljude. Iako ne razumiju ni pola od rečenog, masa aplaudira i vrišti u lažnom ushićenju. Psihologija mase radi svoje i ljudi se ponašaju drugačije nego bi se inače ponašali, da s njima nasamo i ponaosob razgovaramo. Kod zadnjeg popisa stanovništva sam primijetio da mase brču pojmove narodnost i nacionalnost. Mnogima sam to ponaosob objasnio, ali osjećam potrebu da to i napišem.Narodnost i nacionalnost su dva različita pojma, iako mnogi naši sugrađani misle da je to isto. Narodnost je pojam koji određuje pripadnost individue ili osobe jednom od naroda. Tako imamo narodnosti Bošnjak, Hrvat, Srbin, Rus, Englez, Amerikanac itd. Svi oni mogu živjeti odvojeno jedni od drugih ili izmiješani. Nacionalnost je pojam koji određuje pripadnike jedne nacije. A naciju čini svo stanovništvo jedne zemlje. Bosansku naciju čine svi stanovnici zemlje Bosne; i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi i svi ostali koji žive legalno unutar državnih granica . Legalno živjeti znači biti prijavljen u odgovarajućoj ustanovi i posjedovati dokumenta koja to dokazuju. U Bosni je to lična karta i treba biti prijavljen u Policijskoj stanici. U Americi je to vozačka dozvola koju izdaje Odjeljenje za registraciju vozača i motornih vozila (Department of Motor Vehicle). Ako neko nema vozačku dozvolu može dobiti ID Card , ali to je rijetkost jer svi građani sa navršenih 16, 17 ili 18 godina (zavisno od države), dobijaju vozačku dozvolu . U velikim zemljama živi mnogo različitih naroda, ali su svi oni pripadnici nacije dotične zemlje. U Sjedinjem Državama Amerike živi preko 300 različith naroda, i svi oni čine Američku naciju, U Rusiju živi preko 140 naroda i svi oni su pripadnici Rodine, kako Rusi zovu svoju domovinu. I tako dalje. Međutim, poimanje naroda i nacije nije isto u svim zemljama. Za razliku od nas i ostalih Evropljana, gdje je državljanstvo i nacionalnost jedno te isto, a narodnost nešto drugo, u Americi državljanstvu i nacionalnosti dodaju i narodnost, pa tako, u Americi živi jedan, Američki narod, a ne različiti narodi, koji su tu različitost donijeli sa sobom iz zemalja gdje su se rodili. Oni smatraju kada useljenici ili imigranti podnesu molbu za američko državljanstvo, da se automatski odriču svog dotadašnjeg državljanstva i narodnosti. Zato američke vlasti, za razliku od evropskih, ne traže ispisnice iz državljanstva zemlje odakle imigrant dolazi. To umnogome pojednostavnjuje i pojeftinjuje dobijanje američkog državljanstva. Kod Izraela je različito shvatanje naroda i nacije, i od Evropljana i od Amerikanaca. Kod Jevreja je glavni kohezioni element religija. Tako bez obzira na narodnost i nacionalnost (državljanstvo) , svi pripadnici jevrejske religije, Judaizma, su i pripadnici Izraelske nacije. To znači da svi Amerikanci, Rusi, Nijemci, Bosanci, Argentinci i ostali koji praktikuju Judaizam, idu u sinagoge, su Jevreji i automatski pripadnici Izraelske nacije. U svijetu postoje evropski jevreji ili Aškenazi, Ruski jevreji ili Kazari ( nastali od naroda Kazara iz južnih ruskih stepa) , mediteranski jevreji ili Sefardi, etiopski jevreji ili Crni jevreji, nastali navodno od davno izgubljenog jevrejskog plemena. I svi oni su isti i jednaki pred zakonom jer ih ujedinjuje jedna religija, vjerovanje u Toru ili Stari Zavjet Biblije. Američki naučnici smatraju da svi ljudi u svim zemljama svijeta treba da poistovijete narodnost i nacionalnost, kako to i rade u Americi. Oni to objašnjavaju time da ljudsko tijelo za 7 godina zamijeni sve svoje ćelije novim ćelijama. Kada npr. neko dođe u Ameriku i tamo živi više od 7 godina , jede hranu proizvedenu na američkoj zemlji, on unese u svoje tijelo minerale iz te zemlje i tako stvori potpuno novo tijelo. Samo u memoriji ta osoba nosi informacije iz zemlje iz koje je došla. Ali i te informacije postepeno blijede i nestaju. Po toj logici su svi stanovnici Bosne Bošnjaci, svi stanovnici Hrvatske su Hrvati, Austrije Austrijanci i tako dalje. Jedino bi pripadnost različitim religijama ukazivala na različitosti . Onda u Hrvatskoj u Zagori i Slavoniji ne žive Srbi, nego Hrvati pravoslavni, a Bošnjaci bi postali Hrvati muslimani. Time bi se vjerovatno smanjile međunacionalne tenzije u našim malim balkanskim zajednicama. I ne samo balkanskim, u mnogim malim državicama u svijetu, jer su nacionalizmi karakteristika malih naroda, koji bi nazor htjeli postati veliki. Fehim Mujić, New Jersey, okt. 16. 2014.

15.06.2014.

Kako spriječiti poplave ?

Zadaća obrazovanih ljudi u društvu je da uoče probleme u zemlji i predlože postupke za njihovo rješavanje. Ako društvo (većina) ne privati ta rješenja onda je to njihov problem. Ovih dana gledam ove poplave kod nas i razmišljam kako bi se to moglo spriječiti. Od Zagreba do Beograda imaju nasipi, ali ta brda zemlje očigledno ne pomažu. Ne pomažu zato što Sava donosi ogromne količine mulja, kao i sve ravničarske rijeke. Taj mulj se taloži i podiže dno rijeke te tako anulira efekte od nasipa. Ako ljudi nastave da povećavaju te nasipe, imaćemo jednog dana dva lanca planina... s obje strane rijeke. I opet problem neće biti riješen. U Americi ima jedan grad, Savanah u državi Georgia, na rijeci Savanah. U gradu je velika luka, napravljena na rijeci, iako je grad blizu okeana. Amerikanci prave luke u zalivima rijeka jer su tako zaštićene od okeanskih valova, a američke obale nemaju ostrva da ih štite od okeana, kao Hrvatske luke npr. Ja često idem u Savanah zbog posla i volim tamo sjediti u starim lučkim kafanicama. Kroz prozor gledam brodove kako ulaze i izlaze iz luke. I nekoliko barži koje se kreću naprijed - nazad u dužini od 100 metara. Na baržama su postavljeni veliki usisivači, dizel motori koji proizvode struju kojom se pokreću vakuum pumpe. Crijevo prečnika pola metra je uronjeno u vodu i uz pomoć potpritiska (vakuuma) crpi mulj sa dna rijeke, a pumpa ga onda baca na jednu ili drugu obalu rijeke. Tako dubina vode ostaje ista ili se gaz produbljuje. To isto treba raditi na Savi i Dunavu. Sava je najvažnija naša rijeka jer se sve rijeke našeg podneblja ulijevaju u njeno korito, a ona tu vodu nosi u Dunav. Ako se čišćenjem produbi korito Save, povećaće se protok vode i tako smanjiti mogućnost poplava. Isto tako bi trebalo očistiti korito Dunava nizvodno od Beograda, da bi poplavne količine vode lakše protekle u Crno more. To je jedan od načina spriječavanja poplava. Slijedeći način zaustavljanja rušilačke snage vode sam vidio u dolini Nila u Egiptu, u Holandiji, u južnoj Francuskoj i istočnoj Kini. U Egiptu su poplave Nila poželjne jer tako nađubre obradivo tlo i povećaju prinose žetve. Ali ako su poplave velike toliko da ugroze naselja na uzvisinama doline, felasi, egipatski seljaci, su iskopali mreže kanala koji su prazni za vrijeme normalnog vodostaja rijeke. Ako u Gornjem toku Nila, u Etiopiji i Sudanu, padaju velike kiše, felasi otvaraju brane na rezervnim kanalima i voda se onda tu zadržava dok ne prođe krizni period. Taj sistem kanala je napravljen prije 5.000 godina, i stalno se dograđuje. Isto tako su uradili i u Kini i Holandiji. Kopanje dugih kanala zahtijeva velika sredstva, ali je učinkovitost dokazana. Treba početi i raditi koliko se može. Fehim Mujic, juni 7. 2014. New Jersey

23.05.2014.

KRVAVI MAJ 1809. U SJENICI, ili Zašto je Sjenica prva Srebrenica

U toku Prvog srpskog ustanka 1809.godine, ustanička srpska vojska na čelu sa Karađorđem uputila se iz Užica prema Sjenici. Vojska koja je brojala oko 8000 vojnika noćila je na Javoru. Iako se najveći broj Kladničana povukao, osmanska vojska je čekala ustanike na isturenim položajima na ograncima Javora, odnosno u Kladnici gdje su se branitelji utvrdili. Ustanici su savladali otpor i nastavili sa napredovanjem. Karađorđe je uputio konjički odred da zaobiđe Sjenicu, odsječe je od Novog Pazara i Duge Poljane kako bi spriječili pomoć osmanske vojske. Masakr nad Bošnjacima u Sjenici: Ustanička vojska stiže pred Sjenicu uoči Đurđevdana 5. maja i otpoče borba. U Sjenici je bilo dosta izbjeglica iz Nove Varoši i okolnih sela. Oni su podigli odbrambeni zid i šančeve oko grada, i imali su 4 topa. U ranu zoru, ustanici osuše topovskom paljbom položaje branioca i krenuše u napad, branioci ih odbiše. U sumrak obnovi se napad, negdje probiše u grad ali se moradoše povući zbog neuspjeha na drugim stranama. Ozlojađen neuspjehom i gubicima, Karađorđe naredi dejstvo teških topova, kabuza. Mala Sjenica se tresla od eksplozija. Požari su se dizali visoko u nebo. Ustaničke snage ubrzo na juriš zauzeše varoš, a branioci se povukoše u tvrđavu oko koje su se utvrdili šančevima. Iako su je srpske snage tukle topovima, opsada utvrđenja je bila bezuspješna čitav mjesec dana. Ustanici su računali da će se branitelji predati usljed nedostatka hrane i vode. Odbranom Sjenice komandovao je Hadži Mustaj-beg Čavić, rođeni Sjeničanin i zapovjednik garnizona. Procjenivši da se ne može održati, a nemajući pomoći na vidiku, ponudi predaju grada. Prilikom pregovora sa Karađorđem dogovoreno je da Sjeničaci pod oružjem i sa porodicama mogu poći prema Novoj Varoši i Bosni. Dva puta su sjenički Bošnjaci pokušavali izaći iz tvrđave i oba puta su bili napadani i masakrirani od Srba. Tek treći put, kada su uzeli za taoce nekolicinu srpskih glavešina, uspjeli su napustiti Sjenicu. Srpski ustanici 9. juna uđoše u Sjenicu. Tokom ovih napada Karađorđevih ustanika pobijeno je više od polovine sjeničkog bošnjačkog stanovništva,oko 2.500. lica. Karađorđe je rekao da je to osveta za Kosovo. Tako isto je uradio i zločinac Mladić u Srebrenici 200 godina kasnije, u julu 1995. godine. Zato se kaže s pravom da je velika sličnost između Sjenice i Srebrenice i da je Sjenica prva Srebrenica . Srpski voždovi lažu. Mladić je u Srebrenici, kao i Karađorđe u Sjenici, obećao opkoljenim borcima da se predaju, a poslije mogu da idu gdje hoće. Kada su se ljudi predali, srpski „junaci“ su ih postrojili i povezali željeznom žicom . Onda su ih odveli na stratište. Pobili su osam hiljada izgladnjelih, žednih i vezanih ljudi. Iz blizine i s leđa. Mladić je tada rekao da je to konačna osveta Turcima na ovim prostorima, poslije Bune na dahije . Antonije Protić, savremenik Prvog srpskog ustanka, jedini intelektualac i pisar kod vožda, ovako je vidio napad na Sjenicu: Sjenički grad osvojen je 23. aprila 1809.god. No, ovdje moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je Turcima učinio na častan način puštati Turke, sa ženama, djecom i malom. No, ujutru, kad su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne čekajući da izvrve iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra. .Turci jedva uspeju tri časti izaći iz grada, i u tome se povede strašan po polju sjeničkom boj. Ovdje se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa kadom umak'o to se ne zna. Pešak sasvim ostane po polju… Karađorđe je zapovedio da se glave donesu u Sjenicu. I tako, svrši se ovaj boj. Glave su donijete, no nije bilo dosta kočića da se sve ponabijaju već su onako poredane pokraj puta prema Novoj varoši I Bosni, a čislom, ako je jedna manje od 2.500. Vuk S. Karadžić se gnušao sjeničkog pokolja i napisao je: Nije dužnost istoričara da krije od naroda njegovu sramotu nego da mu je, kao istinoljubac otkriva u cilju odbacivanja takve prošlosti. Zbog toga što je istinito prikazao zlodjela i nemanja časti pri davanju riječi i poštovanju dogovora (čojstva), koja su ustanici na čelu sa Karađorđem počinili nad sjeničkim bošnjačkim življem, Vuka su osuđivali srpski historičari Batalaka, Milićević i dr. Prenosi se da je i sam Karađorđe rekao: “Ne bi propali niti bi tako razdražili Turke da nismo ubili pašu, krstili Turke, uzimali im žene i djevojke i išli na Sjenicu”. Nama Bošnjacima ostaje obaveza da to ne zaboravimo. Institucija sjećanja je putokaz za obespravljeni, poniženi, pobijeni i napaćeni narod.Zato što Pravda nije uvijek dostižna, moramo napisati šta nam se dogodilo, da ostane u sjećanjima, da se ne zaboravi, da nam se ne bi opet dogodilo. Narod koji zaboravlja svoje tragedije, ponavlja iste greške zbog kojih se te tragedija i dešavaju. Zločinac kojeg slave: Crni Đorđe Karađorđe. Iako je Karađorđev otac Petar prije odlaska u Šumadiju boravio jedno vrijeme kod sela Žabren u Sjeničkoj opštini i bio u dobrim odnosima sa Kučevićima iz tog sela, kao i činjenica da je njegova sestra bila udata u Sjenici u porodici Karamarkovića, on nije imao milosti za sjeničke Bošnjake. Ko je Karađorđe, crni Đorđe? Postoje kontradiktornosti oko njegova porijekla. Srpski izvori navode da je Đorđe Petrović porijeklom Crnogorac, iz plemena Vasojevića. Tamo se rodio Karađorđev djed Jovan i njegova četiri brata. Dvojica su ostala ,a ostali su odselili u Srbiju. Jovan sa sinovima Petrom i Mirkom naselio se u selu Viševcu, srez Lepenički, okrug Kragujevački. Karađorđe je njegov sin, majka mu se zvala Marica. Drugi izvor kaže da je Karađorđe bio sin Petra i unuk vojvode Jovana Mršića Klimente (Keljmendi). Đorđev otac Petar Jovanović Klimenta (Keljmendi) doselio se iz Klimenta u Brdima/al. Malesiji u Sandžak, a onda u okrug Kragujevac 1756.god. Tu mu se rodio sin Đorđe. Dakle, pravoslavizirani i posrbljeni Arbanas, rodonačelnik je srpske vladarske dinastije. Da pridjev crni ispred Đorđevog imena nije zamjenjen turskom riječi kara, dinastija bi se zvala Crnođorđevići. Očito to nije bilo prikladno pa se odomaćila ova turska riječ kara. On je od običnog seljaka i trgovca svinjama postao srpski knez i vožd. Prije toga je smaknuo u užasnim okolnostima vlastita oca u Ostružnici, a kasnije i brata u Topoli. Vođa je Prvog srpskog ustanka 1804.godidne, poslije sloma ustanka, Karađorđe bježi preko Zemuna u Austrougarsku. Nakon četiri godine izgnanstva, vožd ponovo dolazi u Srbiju (1817), gdje okončava tragično. Ubijen je po naređenju njegovog rivala Miloša Obrenovića, inače njegovog kuma, koji se tako pokušavao dodvoriti turskoj vlasti.  Danas nema grada u Sandžaku a da nema ulice sa imenom Karađorđa, čak i Sjenica koju je pomenuti zavio u crno ima ulicu sa njegovim imenom. Trenutno je u Sjenici u toku „javna rasprava“ o promjeni imena ulice koja nosi ime Karađorđa, i na tome se stalo. U Novom Pazaru koji je od Karađorđeve ruke spaljen do temelja i u drugim gradovima se o tome se za sada šuti.Sadašnja vlast u Novom Pazaru nije u stanju ni da imenuje trg Isa-bega Ishakovića, osnivača grada. Očigledno će još mnogo vode proteći rijekom Raškom, a  mahale u Sandžaku u kojima žive Bošnjaci će se i dalje nazivati sa imenom Karađorđa . Nadati se je, ne za dugo. U Sandžaku je sada proljeće.Pušu svježi i jaki proljetnji sandžački vjetrovi. Fehim Mujić, New Jersey , Maj.22.2014.

17.05.2014.

Fašizam i komunizam

.
U novinama, knjigama, udžbenicima se stalno manipuliše ovim pojmovima. Kod nas u Bosni, Srbiji, CG se odomaćilo mišljenje da je fašizam oličenje zla, a komunizam dobra. To je pogrešno. Ljudi koji dugo godina žive vani su promijenili poimanje tih pojmova. Ustvari su oba sistema ista ili veoma slična. I u fašizmu i u komunizmu na vlasti je jedna partija. Sekretar partije je diktator, neograničeni vladar, mali bog. Njega svi slave, njegov rođendan je najvažniji dan u godini, tada se organizuju sletovi na kojima se vođi izražava  neograničena ljubav, organizuju se ekskurzije sa posjetom njegovom rodnom mjestu, njegovoj rodnoj kući . Mjesta vezana za životni put vođe  postaju Meka i Ćaba članova Partije i ostalih radnih i neradnih ljudi "najsretnije" zemlje na svijetu. Ljudi se trpaju kao sardine u autobuse bez klime i ćenife, a ako ima klima onda je pokvarena, a ćenifa zaključana. Pa gdje to ima da se sjedi u hali dok ona hoda. Ljudi se znoje, odjeća je mokra od znoja, a zrak unutar autobusa je zasićen raznim produktima ljudskih tijela. Sve to nije važno, najvažnije je obići vođinu rodnu kuću. Niko ne smije da se buni ili izrazi neko nezadovoljstvo. Ako vas neko čuje, onda dolazite u sukob sa Partijom. Partija nisu ljudi , članovi te partije, oni nisu važni, partija je imaginaran pojam, zla hobotnica sa milion krakova u ime koje sekretar partije vlada, radi šta hoće. On je živi svetac, pred njim se svi klanjaju i svi drhte. Taj strah je izvor njegove vlasti. Oslonac ima u policiji i vojsci. Pripadnici tih dviju grupacija društva su dobro plaćeni i zato su odani diktatoru. U tome im pomažu mnoge tajne službe, tako da nikada ne znate ko vas prati i ko vam radi o glavi. Špijuni su prisutni svuda. Strada se i zbog lažnih dojava, dovoljno je da se zamjerite nekome u vlasti i gotovi ste. Postajete nepodobna osoba i padate u nemilost vlasti. "Nepodobne osobe" šalju u logore, gdje rade najgore poslove i na kojima mnogi od iznemoglosti umiru. Zato nije važno kako ko zove taj sistem, fašizam ili komunizam,  značenje je isto. I vlastodršci su isti. Staljin, Čaušesku, Asad, Tito, Hitler, Gadafi, Pinoče, Franco, Fidel, Kim Il Sung i njegov sin, Haile Selasije i dr. Razlike su male, samo u šminci. Njihovom smrću nestaju i sistemi koje su stvorili.
 Fehim Mujic, New Jersey, 5/17/14.
17.11.2013.

Bratstvo i Jedinstvo

Svi mi koji smo išli u školu od 1945. godine i poslije, sve do 1992, smo svakodnevno slušali ovaj slogan. I ne samo u školi. Na poslu, u vojsci, na radiju, tv, u novinama itd. Bilo je to neprestano ispiranje i sistematsko terorisanje mozga. Koristeći Sovjetsku praksu, Jugoslavenska komunistička propaganda je postala nemilosrdna tvornica laži. Iskonstruisana laž se neprestano ponavlja. Nakon mnogo ponavljanja zvuči kao istina i na kraju postaje istina. Zlonamjerna i lažna istina koja je potrebna vladajućem sistemu da kontroliše vlastito stanovništvo i usmjerava narodne mase prema određenom cilju. U ovom eseju ću govoriti o Bratstvu i Jedinstvu, kao važnom cilju komunističke propagande. Govoriću o komunističkoj propagandi u Novoj Jugoslaviji, ali se isto može primijeniti i na SSSR, Kinu, Bugarsku, Rumuniju i ostale zemlje iz bivšeg socijalističkog lagera. O ponašanju najmnogoljudnijeg naroda u svakoj od navedenih država i korištenju propagande za uspostavljenje hegemonije nad manje brojnim narodima u tim državama. Po završetku 1. Sv. rata stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Kasnije će promijeniti ime u Kraljevina Jugoslavija, a u narodu će se pamtiti kao Stara Jugoslavija. Samo ime nove države govori koji su narodi od početka bili privilegovani. Nigdje se ne pominju Bošnjaci ( iako to ime neprestano postoji u Turskoj, a poslije i Austro-Ugarskoj imperiji ), Makedonci (smatrani su Srbima), Albanci (smatrani su manjinom) i Crnogorci (smatrani su Srbima). Bošnjaci su kao narod prestali postojati. Srpska i Hrvatska propaganda je nametala mišljenje da su Bošnjaci (kojima je zabranjeno upotreba vlastitog imena) ustvari poturčeni Srbi, odnosno Hrvati.Zabranjeno je govoriti ili pisati o istoriji Bosne prije dolaska Turaka i Starim Bošnjanima koji su je naseljavali. Nastala je tortura Bošnjaka. Kralj Aleksandar sprovodi Agrarnu reformu, kojom oduzima zemlju Bošnjacima i dijeli je Srbima. Ostajući bez sredstava za život, Bošnjaci se iseljavaju iz Bosne i Sandžaka i idu u Tursku. Time se smanjuje Bošnjačka populacija, a otimanje zemlje se nastavlja. Srpska vojska pljačka po Bosni , ali i po Slavoniji i ostalim bogatijim dijelovima zemlje. Pljačkanje stoke i žita u Slavoniji uzrokuje stvaranje Ustaškog pokreta. Članovi pokreta organizuju atentat na kralja Aleksandra i ubijaju ga u Marseju 9. oktobra 1934. godine, prilikom kraljeve posjete Francuskoj. Teror nad nesrpskim narodima se nastavlja još žešće. Dolazi 2. Sv. rat i Kraljevina Jugoslavija se raspada. Tokom rata na vlast dolaze komunisti i na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine stvaraju FNRJ. U Novoj, Federativnoj Jugoslaviji, formira se zajednica 5 naroda; Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Komunističke vlasti nisu priznale Bosanske i Sandžačke muslimane kao poseban narod, Bošnjake, nego su nas smatrali kao „etničku grupu“ (Đilas, Crnogorac), ili „etničku manjinu“ (Kardelj, Slovenac). A Bošnjaka je tada bilo dva puta više nego Slovenaca i Crnogoraca skupa. Dozvolili su mogućnost Bošnjacima da se izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati ili Neopredijeljeni. Koje li uvrede, živi ljudi, a neopredijeljeni, kao da nemaju imena. A Bošnjaci imaju svoje ime, staro i sveto. Komunistički silnici ne dozvoljavaju da se to ime koristi. Bošnjački prvaci su protestvovali, ali su završili u zatvorima. Komunističke vlasti neprestano govore o bratstvu i jedinstvu naroda. Oni govore kako su svi narodi u Jugoslaviji braća i jednaki. To im je potrebno da zavaraju male narode. A Bošnjaci kao narod su nepriznati, čak im je i ime oduzeto. Zabranjeno je spominjati ime Bošnjak. Ako bi neko nešto rekao o tome , odmah bi bio proglašavan neprijateljem bratstva i jedinstva i osuđivan na dugogodišnje kazne robije. To je vrijeme stradanja Alije Izetbegovića, Avde Hume, Meše Selimovića i drugih. Breatstvo i jedinstvo je postalo paravan za terorisanje neistomišljenika. Kompartija, a poslije Savez komunista, je postala strah i trepet. Radnici i ostale neobrazovane mase su nasjeli na komunističku propagandu i na sastancima SK su masovno kažnjavali i isključivali „nepodobne“ iz svojih redova. Isključeni su ostajali bez posla i bili procesuirani. Dovoljno je bilo da vas neko optuži za neku izjavu, ili da slaže da ste nešto rekli, zbog mržnje ili osvete, a onda ste vi morali da dokazujete da niste krivi. Pri tome je krvožedna , neobrazovana rulja uživala u maltretiranju optuženog. Takvu praksu je 1966. godine prekinuo lično predsjednik Tito. Poslije toga je onaj koji nekoga optužuje za nešto, to morao i dokazati. Vlast je imala neograničenu podršku radničke klase, a zauzvrat im je Vlast dala Radničko samoupravljanje, najgluplji sistem u ljudskoj historiji. Gradski Komiteti Saveza Komunista su u radnim organizacijama imali špijune koji su njuškali po tvornicama. Najgori su bili obrazovani kadrovi, koji su se zbog svojih interesa slizali sa Komunističkom, radničkom partijom. Optuživali su najbliže saradnike u montiranim procesima. Zaposleni u Radnim organizacijama su se bavili samim sobom. To je odgovaralo političkoj vrhuški koja je mogla da radi šta hoće. Rukovodstva Države, Partije i Armije su postala privilegovan sloj stanovništva. Imali su najbolje stanove, akademije, odmarališta, bolnice . A ostali su imali samoupravljanje i partijske sastanke. Cijela država je postala koncentracioni logor, u kome je svako postao sumnjiv. Na površinu su isplivali najgori među ljudima. Narodi koji su u ratu ratovali međusobno, moralili su da žive zajedno. Bilo je to lažno bratstvo i jedinstvo. Najgore su prolazili Bošnjaci, jer nisu imali nacionalne svijesti, politički su bili dezorijentisani i kao takvi neorganizovani. Bošnjaci su bili i najneobrazovaniji , posebno u Staroj Jugoslaviji, pa su lako nasjedali na srpske odnosno hrvatske podvale. Srbi su imali oslonac u vlasti, a Hrvati su bili ujedinjeni u Katoličkoj crkvi. Muslimanska ulema je bila isprepadana i Bošnjaci su bili prepušteni sami sebi. Bili su dežurni krivci i u svakom oružanom sukobu su najgore prošli. Srbi su ubijali Bošnjake 1914., 1918., 1941., 1992. godine. I svaki put poslije ubijanja, Bošnjaci su ponovo nasjedali na ideje o suživotu, o bratstvu i jedinstvu, o istom slavenskom porijeklu itd. Otuda i izreka „glupi Bošnjo“. Mislim da su Bošnjaci konačno shvatili da je platforma o bratstvu i jedinstvu laž, da je to prema njima neprijateljska politika i da je kao takvu trebaju zauvijek odbaciti. Da se uzdaju u sebe i da vjeruju samo svojim sunarodnicima. „Brat je mio, bilo koje vjere bio, samo neka je Bošnjak“. Zato se moramo boriti svim sredstvima da sačuvamo našu Bosnu sebi i svojim pokoljenjima. Bosna je zemlja naših predaka, naših pradjedova, ona pripada nama, mi smo njen autohtoni narod i moramo je sačuvati za naše naslednike, za naše unuke i praunuke. Kada govorimo o našim komšijama, naravno da svi Hrvati i Srbi nisu loši ljudi, ali Bošnjaci imaju razloga da im malo vjeruju, posebno Srbima. Iako smo po svemu, osim po religiji, slični narodi, Srbi su nam bez razloga nanijeli najviše zla u novijoj istoriji. Oni su mentalno neodređen narod, divlji i samoživ , i svako malo vremena im dođe da se late kame i redenika i da kolju i ubijaju susjedne , slabije narode. Obrazovni programi su im nabijeni legendama koje ih uče da su oni nebeski narod, da su hrabri i nepobjedivi, da su dobili sve ratove, da imaju slavnu istoriju itd. A sve su to laži koje su stvorili njihovi pisci i pjesnici i njihova Pravoslavna crkva. Oni su ih zaludili i zaglupili s tim izmišljotinama. Istina je upravo suprotna. Srbi su izgubili sve ratove; - Sa Turcima na Kosovu su totalno poraženi, a oni slave taj dan kao Vidovdan,- Austrijanci su okupirali cijelu Srbiju u 1.sv.ratu, kralj i vojska su pobjegli na Krf, ostavivši jadan narod na milost i nemilost neprijatelju,_- Nijemci su okupirali cijelu Jugoslaviju za šest dana u početku 2.sv.rata. Kralj i ministri su pobjegli u Kairo, a poslije su otišli u London, - U zadnjim krvavim sukobima na području Nove Jugoslavije su izgubili četiri rata, bez obzira što su imali JNA na svojoj strani . Hrabri su bili u ubijanju nenaoružanog stanovništva (u Srebrenici su ubili 8.000 Bošnjaka, vezanih zarobljenika koji su se dobrovoljno predali),silovanju žena i djevojčica, zatvaranju i mučenju civila u logorima, bombardovanju nebranjenih gradova (Sarajevo, Gradačac, Goražde, Bihać, Vukovar, Dubrovnik i dr.), etničkom čišćenju cijelih oblasti itd. Počinili su genocid i tako se pridružili njemačkim fašistima. U svakom sukobu s bosanskom armijom i hrvatskom vojskom su bježali s bojišta. Pljačka im je bila glavni motiv ratovanja. Pred kraj rata su Amerikanci zaustavili napredovanje združenih bosansko-hrvatskih snaga kod Banjaluke i tako zaustavili potpuno oslobađanje Bosne. Ali Srbi uporno srljaju i izazivaju sukobe. To rade sada u Bosni. Iako žive u toj zemlji, oni je negiraju i nastoje da je podijele. Zbog njihovog ponašanja je Bosna politički i ekonomski paralizovana. Najbolje rješenje je da se raziđemo, bez ubijanja, tako što bi oni otišli u Srbiju ili bilo gdje drugdje, npr. Sibir, jer vole Rusiju, a da se Bošnjaci iz Srbije presele u Bosnu. Ako to ne prihvate, onda je jedino rješenje novi rat s kojim bi se stvari izvele na čistac. Ne smije im se vjerovati i nikakvu zajednicu ne treba s njima praviti. Fehim Mujić, Mexico, novembar 16. 2013.

28.08.2013.

Partija i Samoupravljanje

Šta je to samoupravljanje? To je najsmješniji sistem upravljanja u istoriji ljudskog roda? Je li to sistem kao mašina koju je neko napravio i programirao, pa dao nama da je koristimo i da nam služi? Ne,nije, to je društveni sistem u kojem je vlast fiktivno prenesena sa Države na radne mase jedne zemlje. Pri tome radnici misle kako su oni važan faktor u upravljanju zemljom i za to su zahvalni Državi koju zauzvrat čuvaju, a to i jest CILJ države, i klanjaju se njenim rukovodećim ličnostima, što je i CILJ tih ličnosti. A oni, "rukovodeći drugovi", su napravili organizaciju, PARTIJU, koja uz pomoć straha vlada svima, koja sve drži u mraku jednoumlja i potčinjenosti, i pri svemu tome svi oni se obavezuju na vjernost toj PARTIJI i njenom generalnom sekretaru, koga umjesto Boga obožavaju. Zašto je stvoreno Samoupravljanje i ko ga je izmislio? Samoupravljanje je stvoreno da sačuva slabi, neizgradjeni socijalistički sistem u bivšoj Jugoslaviji. A stvorili su ga sami tvorci toga neizgradjenog sistema. Nisu znali kako se uredjuje sistem, kako se isti održava i kako se upravlja tim sistemom. Zato su tražili pomoć u dogradjivanju sistema, misleći na taj način izaći iz krize. U početku je nova Država bila zauzeta izgradnjom nove zemlje, organizacijom vlasti, stvaranju privrede, izgradnji škola, bolnica, puteva, pruga itd. Svuda se osjećao revolucionarni zamah, optimizam se vidio i osjećao na svakom koraku. Razvoj privrede je bio odredjen planovima, tzv, petoljetkama. Država je odredjivala koja preduzeća , koji putevi, koje pruge, hidrocentrale će se praviti i gdje. Mali krug ljudi je odlučivao o svemu. Njihove slike su bile svuda, oni su nas mrko gledali sa svake malo veće zgrade, krova ili čak bandere. Nikada se nisu smiješili, htjeli su da nam pokažu kako oni ozbiljno rade na stvaranju naše sreće. I da nas prepadnu da nikada ništa loše ne bi pomislili o njima, jer su oni nepogrešivi, nedodirljivi i svemogući. A oni su bili i pogrešivi i nesposobni za posao koji su radili. Problema je bilo mnogo, nicali su novi, a nije ih imao ko riješiti. Nacionalno pitanje Bošnjaka nije bilo riješeno. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zabranjuje se upotreba naziva Bošnjak. Odjednom, Bošnjaci kao narod ne postoje. A postojali su dok je Bosna bila pod Austrijom i Turskom. U Staroj Bosni su se zvali Bošnjani. Srbi i Hrvati nisu dozvoljavali da se koristi to ime, jer bi tako Bošnjaci postali autohtoni narod Bosne, što oni ustvari i jesu. Našoj komšijskoj braći se to nije svidjalo. Bošnjacima su dali mogućnosti da se izjašnjavaju kao Srbi, odnosno Hrvati ili neopredjeljeni. Kakvo je to poniženje, biti živ a nepripadati nikome, nijednoj vrsti, ili prihvatiti biti ono što nisi. A ti nepostojeći, nepriznati ljudi su hodali, radili i , koje li ironije, klicali svojim tamničarima i vlastodršcima koji su odlučivali o njima. I izlazili na ulice u što većem broju i nosili grb najdraže im domovine sa pet buktinja koje simboliziraju pet naroda njihove zemlje. A njihove buktinje tu nema, oni ne postoje , a ipak su potrebni Državi da nose njen grb i da pri tome pjevaju i budu zadovoljni. Privredni razvoj Bosne je zaostajao daleko iza Srbije, Hrvatske i Slovenije. Zbog toga mnogi Bosanci, na hiljade njih, odlaze raditi u Sloveniju, Hrvatska brodogradilišta i Beogradsku industriju. Umjesto da naprave fabrike tamo gdje su bili radnici, komunistički planeri su pomjerali mase radnika i tako iseljavali Bosnu. A Bosanci su gradili nove gradove , nikli su Kopar, Velenje, Trbovlje. Poslije 20-ak godina djeca iz tih gradova su išla u Bosnu da vide odakle su im tateki došli.Grupa bosanskih intelektualaca, okupljenih u organizaciji " Mladi muslimani ", pokazuje nezadovoljstvo takvim stanjem. Alija Izetbegović, Omer Behmen, Avdo Humo i ostali bivaju uhapšeni i osudjeni na višegodišnje kazne robije. Vlasti poslije toga malo popuštaju i dozvoljavaju Bošnjacima da se izjašnjavaju kao Muslimani, sa velikim M. Kakva budalaština, kakve veze ima nacija sa religijom. Osim kod Jevreja. Samo kod njih je religiozna i nacionalna pripadnost izjednačena, što je smiješno po mišljenju mnogih velikih umova u svijetu. Kakve zajedničke karakterne osobine imaju bosanski muslimani sa muslimanima Arabije, Pakistana ili Sudana. Nikakve. Pored toga u Bosni živi mnogo ateista i agnostika, pa kako se oni mogu izjašnjavati kao muslimani. To naši vrsni rukovodioci ne znaju, oni stvaraju "novu" naciju. Važno je samo da na početku stoji veliko, malo ili srednje M. Osim što su Bošnjacima oteli njihovo pravo i istorijsko ime, oteli su Bosni i velike dijelove teritorije. AVNOJ je 1943. godine donio odluku o formiranju AP Sandžak, s tim što će se poslije rata vidjeti kome će pripasti, Srbiji ili Bosni. Srpski i Crnogorski nacionalisti ubijaju Rifata Burdžovića, Sekretara za Sandžak i podijele teritoriju oblasti između Srbije i Crne Gore. Uski pojas zemlje između Bosne i obale Jadrana , od Omiša do Boke, iako prirodno i istorijski pripada Bosni, dodjeljuju Hrvatskoj i tako zatvaraju Bosni pristup na more. Naime, Bosna je direktni nasljednik teritorija koje je Austrija dobila anektiranjem Bosanskog i Hercegovačkog sandžaka. A Bosanski sandžak je izlazio na more od Omiša do Bara, dokle se i Austrougarska prostirala. Osim toga obala mora pripada zaleđu koje ide duboko u unutrašnjost zemlje, a ne samo uskom pojasu širine 5 do 20 km. Na traženje Blaže Jovanovića, Kardelj i Pijade daju Boku Kotorsku Crnoj Gori, iako je granica Bosne uvijek sezala do Budve, uključujući Boku. Predsjednik bosanskog CK Partije Djuro Pucar to odobrava i poklanja kao da je to njegova ćaćevina. I opet nepostojeći, neopredijeljen narod korača ulicama i vrišti i urliče da sve odjekuje, "Živio Kardelj, Živio Drug Pijade, Živio Drug Stari ". Čudan neki narod, što mu više uzimaš, on te sve više voli. Ali ništa nije vječno. I bosanski ljudi sa velikim M dolaze tobe. Sve to skupa sa ostalim problemima izaziva nezadovoljstva i proteste radnika, a i studenata. Članovi CK KOMPARTIJE; bravari, obućari, krojači, učitelji i sl. odlučuju da demokratizuju sistem. Donose zakon o Radničkom Samoupravljanju. Kopiraju Sovjete, a koga bi drugoga, njihove kolhoze, sovhoze i radničke sovjete u zavodima Sovjetske privrede. Tako su Lenjin, Trocki, Kaganovič, Maljenkov i dr. posredno upravljali i našom zemljom, a ne samo SSSR-om. Naši su rukovodioci išli na školovanje u Sovjetski Savez. Učili su tamo kako se stvara demokratsko društvo, kakva je funkcija sibirskih logora. Nastala je prava diktatura proletarijeta. Nepismene i polupismene mase su terorisale i ponižavale obrazovane ljude u preduzećima, tvornicama, ustanovama. Radnički Savjet je postao vlast u privredi. Većinom glasova su šikanirani i smjenjvani obrazovani direktori ,inženjeri, profesori, doktori. Nastupilo je vrijeme svadja, ogovaranja, podmetanja, cinkarenja, pogoršanja medjuljudskih odnosa u kolektivima. Partijski špijuni su bili svugdje. Noću bi hodali ispod prozora i prisluškivali da li neko sluša Radio Moskvu ili Glas Amerike. Jadni cinkaroši su zapadali u međe, probijali se kroz trnje, upadali u septičke jame, bježali od pasa, ali zadatak partije je bio iznad svega. Mehmeda Hadžiomerovića, dođoša Hercegovca,nastavnika, su jedva izvadili iz septičke jame. Dragan Popović,nastavnik, Srbin iz Šapca, je nekoliko puta dobio batine kada bi bio uhvaćen u prisluškivanju. Najviše muke narodu je zadavao Sejfo Šarić, professor književnosti u gimnaziji i nekakva funkcija u GK Saveza Komunista. U Gradačac je došao iz Dervente. Bolje da nikad nije došao, ni on ni ona dvojica prethodnih. Oni,stranci,su cinkarili I terorisali domaće stanovništvo,ljudi iz čaršije nisu se htjeli baviti tim jadnim poslom, nisu htjeli praviti probleme svojim sugrađanima. Sejfo bi nenajavljen dolazio kućama i uznemiravao ljude. Kada bi čuo da je neko nešto pričao o politici, banuo bi u neko doba noći, sa autoritetom Partije iza sebe, ulazio u kuće i plašio domaćine vičući na njih. Jedan puta je došao našoj kući oko 9 uveče. Mi, porodica, otac, mati i nas dva brata smo sjeli na pod verande da večeramo.Bilo je vruće pa je mati stavila pitu blizu vrata. Sejfo je bez pozdrava, siledžijski, onako smrknut i crn,a ustvari jadan,rekao ocu da je došao da razgovara s njim. Otac ga je gledao iznenađeno, 2 ili 3 minuta, a onda ga je pozvao da uđe u kuću. Iako je mogao da nas zaobiđe, on to nije uradio, nego je prekoračio preko sofre između nas i otišao u hodnik za ocem. Mi smo završili s jelom I ostali sjediti u verandi, nismo smjeli ulaziti u sobe. Oni su ostali unutra oko sat vremena. Sejfo je izašao prvi, prošao pored nas bez pozdrava I otišao. Otac je bio neraspoložen, nije ni završio večeru.Ja sam bio u sedmom razredu, moj brat u četvrtom. Dobro smo zapamtili arogantsko I uvredljivo ponašanje komunističkog uhonje. U pozadini svega ovoga su bili aktuelni događaji u Domu Zdravlja u Gradačcu. U to vrijeme je za direktora Doma Zdravlja bio postavljen mještanin Dr Zukić. Tome su se protivili članovi srpskog klana koji su tada bili brojni u Gradačcu. Osim Srba u Domu Zdravlja na čelu sa izvjesnim doktorom Naumovićem, osvjedočenim četnikom,protiv su bili i ostali uticajni Srbi u gradu zajedno sa političkom vrhuškom grada. Najviše su se isticali Stevo Živković i Đorđe Mitrović. Svi oni zajedno su klevetali Dr Zukića s namjerom da ga smijene s položaja i istjeraju iz Doma Zdravlja. U maloj grupi ljudi koji su se usprotivili tim klevetama i koji su stali u odbranu Dr Zukića je bio i moj otac Raif Mujić. Kada nisu uspjeli u svojim podlim namjerama da to učine putem partijskih sastanaka, krenuli su na na partijsko obrađivanje protivnika, obilazeći ih po kućama. Tako su Srbi i Srbofili , među kojima je bio i Sejfo Šarić, stvorili nesnosnu atmosferu u međuljudskim odnosima u Gradačcu.Na kraju se morao umiješati i CK SK BiH i njihov predstavnik za Gradačac, pokrajinski sekretar Mehmedalija Tufekčić. Problem je riješen tako što je Dr Naumović isključen iz Doma Zdravlja, a njegova šovinistička družina rastjerana.Đorđe Mitrović je na tom sastanku nekoliko puta padao u nesvijest i svaki put kad bi dolazio svijesti je ponavljao da Naumović mora ostati direktor. Dr Zukić je ostao direktor, a četnik Naumović je pobjegao u Čikago i tamo je ubijen od strane svojih istomišljenika. Ovdje moram spomenuti jednu anegdotu vezanu za ta zbivanja. Ljuba Kikić, Srpkinja, zaposlena u Domu Zdravlja, je glasala za smjenjivanje Dr Zukića na sastanku partijske organizacije Doma, inicirane od strane GK SK. Sutradan kada je Dr Zukić potvrđen kao direktor, nakon sastanka sa sekretarom Tufekčićem ,Ljuba donosi saksiju cvijeća u kancelariju Dr Zukića i bog zna kako srdačno mu čestita na reizboru. Podrobnije o ovoj aferi u Domu Zdravlja možete pročitati u knjizi "Istorija zdravstva u Gradačcu" od Dr Zukića. Zbog takvih ljudi I takvih metoda rada mi se ogadio Komunizam I poslije sam postao protivnik toga sistema. Planovi se nisu ispunjavali, ili su lažno prikazivani, mnoge neproduktivne firme su bile na državnom budžetu. Samoupravljanje nije dalo očekivani efekat . Česti štrajkovi radnika, a posebno demonstracije studenata na Beogradskom i Zagrebačkom univerzitetu su dobro uzdrmali sistem. Kardelj kao glavni ideolog sistema, inače učitelj po naobrazbi, i desna ruka Predsjednika Tita, predlaže novi zakon o upravljanju privredom. Fabrike, preduzeća, ustanove itd. se organizuju kao oraganizacije udruženog rada. Sada se osnovne organizacije udruženog rada ( OOUR ), udružuju u složene sa više OOUR-a, tzv. SOUR-e, a ove dalje u Sisteme itd. Samoupravljnje je i dalje način odlučivanja. Radnički savjet donosi odluku na osnovu prijedloga direktora. Ako je direktor zvrknut; a takvi su uglavnom u onom sistemu bili, jer pametni i liberalni ne bi bili prihvaćeni od strane Gradskih Komiteta Saveza Komunista, onda su i odluke bile zvrknute i smiješne. Za svako direktorsko mjesto morala se dobiti saglasnost Opštinskih Organizacija Partije, Sindikata, Omladine, Veterinarske Stanice, Vatrogasnog Društva, Dječjeg Obdaništa , Zemzadruge itd., a Radnički savjet firme bi samo formalno donosio odluku o prijemu. Odlazeći direktor bi obično predlagao nasljednika, i to tako što bi Srbin predlagao Srpčića, a Hrvat Hrvatića. Muslimani sa velikim M su jedini vjerovali u bratstvo jedinstvo i zato su bili malo zastupljeni u rukovodećim strukturama. Nacionalizam se osjećao svuda. Svi su šaptali o tome i govorili na sijelima po kućama. Pukotine i slabosti sistema su bile vidljive svugdje. Strah od PARTIJE i Samoupravljača je spriječavao glasan protest. Ako bi neko bio slobodniji i nešto kritički primijetio, onda bi se digla hajka svih Opštinskih parazita i oni bi u čoporu napadali, organizovali sastanke PARTIJE, linčovali "drznika" i "antielementa", dok ga ne bi isključili iz Partije, istjerali iz firme i ostavili bez hljeba. Primjer za to je bosanski političar Hamdija Pozderac. Na sastanku CKSK Jugoslavije je branio izdavanje nepokrivenih mjenica u "Agrokomercu", jer su tako radili i neki kolektivi u Srbiji. Iako je bio predsjadnik CKSKBH, Hamdija je bio vrijeđan i napadan dok nije dobio srčani udar. Ležao je u bolnici na Koševu. Duško Zgonjanin, tadašnji šef SUP-a BH, zabranjuje da ga bilo ko posjeti. I tako dobri čovjek, Hamdija Pozderac, umire sam, zatvoren u bolničkoj sobi. Slično je završio I Džemal Bijedić, predjednik Saveznog Izvršnog Vijeća I bliski Titov saradnik. Smetao je Velikosrbima I oni su ga ubili. To su izvršili general Nikola Ljubičić, načelnik Generalštaba JNA i bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ Petar Gračanin i Blagoje Adžić, general rodom iz Gacka. Neispravni avion sa Bijedićem I još nekoliko osoba je pao prilikom približavanja Sarajevskom aerodromu. Takvo stanje straha su koristili rukovodioci da rade šta hoće. Direktor Famosovog OOUR-a u Gradačcu, Marijan Bošnjak, je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća gurao Hrvatića za direktora. To je izazvalo proteste inženjera i radnika i njegov kandidat nije prošao. Niko nije imao ništa protiv predlaganog čovjeka, inače ekonomiste po zanimanju. Ljudima je jednostavno došlo do grla da ih se pravi pijunima koji samo odobravaju. Zbog toga je i slabio ugled i snaga Partije i Samoupravljanja. Mnogi radnici i inženjeri su napuštali posao i odlazili vani u druge zemlje da traže posao i novi život. Privreda grca u dugovima, radna disciplina je loša, vlast štampa novac bez pokrića, to izaziva rast inflacije, poskupljenje roba i sve teži život stanovništva. Da bi povećali efikasnost privrede i pospješili proizvodnju, glavonje iz Partije predlažu usitnjavanje radih organizacija u još sitnije organizacije. To je bio vrhunac gluposti i neznanja. Sada odjednom umjesto jednog direktora u jednoj firmi, nastane nekoliko malih firmi sa nekoliko novih direktorčića. U istoj Famosovoj firmi u Gradačcu, početkom 90-ih,direktor koji je došao poslije onoga direktora Hrvata, koji je predlagao Hrvatića za direktora, bio je čovjek iz čaršije, musliman sa velikim M. Prvi put musliman direktor u toj firmi. Uprkos nastojanjima Gradskog Komiteta Partije, nas nekoliko zaposlenih u fabrici, na moju ideju, predlažu toga inženjera za direktora i taj prijedlog prolazi na Fabričkoj Organizaciji Saveza Komunista.Poslije je išlo lako i naš čovjek postaje director. Nažalost. Taj je bio poseban pametnjaković. U jednoj dobroj OOUR-a,dotični "stručnjak"skupa sa radnicima iz Partije i Radničkog savjeta, napravi prijedlog nove usitnjene radne organizacije, RO-e. Predvidi ON nekoliko novih direktora, napravi OOUR od svake šupe u firmi. Odjednom u Tvornici ima više režijskog nego radnog osoblja, na sve strane hodaju direktori, zamjenici direktora, novi komercijalisti, novi ekonomisti, svi traže nove kancelarije, stolove, službena kola i čega sve ne. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Umišljeni " stručnjak" hoda po fabrici ko' ćuran. Pa on je tvorac nove, "efikasnije"organizacije rada, zar nije. Ali na sreću, a na njegovu žalost, nisu svi ljudi u SOUR-u bili pristalice usitnjavanja. Oni su preko OK Partije intervenisali i zaustavili množenje direktorčića i ostalih “rukovodilaca” u firmi. Inače svi rukovodeći ljudi u sistemu u soc. Jugoslaviji su morali biti podobni i imati saglasnosti od političkih struktura na Opštini. To znači da su bili ulizice, neznalice i slijepci kod očiju. Toj vrsti ljudi je važno da budu na vlasti ili blizu vlasti. Svoje mišljenje nisu imali, oni su po mišljenje išli u Komitet. Sate bi provodili na jalovim sastancima mlateći praznu slamu. Sa sastanaka bi izlazili važni, ubijedjeni da od njih ovisi sudbina tvornica i hoće li radnici imati čime djecu nahraniti. Jadnici, duhovna sirotinja. Kraj stoljeća je bio i kraj toga sistema. Uništili su ga nerad, neznanje, nacionalizam,šovinizam, loši medjuljudski odnosi i sve je to taj sistem sam stvorio.Dolaskom Gorbačova, uvodjenjem glasnosti i perestroike , dolazi do nestanka državnog socijalizma i raspada Sovjetskog Saveza. Nažalost, i do nestanka samoga Gorbačova . Nestankom savezne države nestala je i potreba za predsjednikom te države. A onda je nestala i soc. Jugoslavija, jer je nije imao ko štititi. Sa njom su nestali i Partija i Samoupravljanje . Hvala Bogu. Fehim Mujić, New Jersey, Januar 25. 2012.

09.08.2013.

Bajram ide, Bajramu se radujem


                                       
       





   Želim sretan Bajram svim ljudima
dobre volje. Bajram je prevashodno muslimanski praznik, ali ga mogu
slaviti svi ljudi koji su u srcu pošteni, dobri i imaju dobre
namjere prema drugim ljudima. Iako ja nisam religiozan, volim Bajram
i običaje koji su vezani za Bajram. Ja sam po ubjeđenju agnostik,
vjerujem da postoji neka sila, ali ne znam kakva, nisam bezbožnik,
atesist,ali nisam ni religiozan.Nisam pripadnik ni jedne od
postojećih religija na Zemlji. Mislim da Bog nikada nije govorio s
ljudima, ni direktno ni preko anđela. To su izmislili i slagali
pripadnici dviju najlažljivijih nacija na Svijetu, Jevreja i Arapa.
Jevreji i Arapi su u korijenu jedan narod, pa nije ni čudo što
imaju mnogo zajedničkih osobina, posebno da lažu. Prvu
monoteističku,jednobožačku religiju, su Jevreji uzeli od Starih
Egipćana, a ovi od Starih Persijanaca. Lažljivi Jevreji su je
predstavili kao svoju. Izmislili su kako je Bog obećao njima
palestinsku zemlju, kako su oni izabrani narod, kako jeBog Mojsiju
dao 10 zapovijedi itd. Sve te laži su napisali u knjigu koja se zove
Tora na jevreskom, ili Tevrat na arapskom, ili Stari Zavjet na našem
jeziku. Neki je zovu Stara Biblija, a skupa sa Novim Zavjetom se zove
Biblija . Kršćani cijelog Svijeta je smatraju svojom svetom
knjigom. Poslije 600 godina obrazovani ljudi toga vremena pišu
Kuran, koristeći Stari Zavjet kao osnovu nove knjige. Pošto do tada
nije bilo muslimana, Kuran (što znači SLUŠAJ ili ČITAJ ) su
pisali Kršćanski popovi i Jevrejski rabini. Od nastanka pa do
danas, pronađeno je po nekoliko verzija originala i Biblije i
Kurana. To najbolje kazuje da su te knjige pisali ljudi ,
prepravljali ih kako je kome u istoriji odgovaralo da piše u njima. Ono što je Bog stvorio je apsolutno ispravno i ne može se mijenjati.
To su radili vladari jer su se oni smatrali predstavnikom Boga na
Zemlji. Biblija i Kuran su im trebali da potlačene mase drže u
pokornosti i strahu. Henrik VIII , engleski kralj je čak odbacio
pokornost Papi u Rimu i sebe proglasio poglavarem novostvorene
Anglikanske Protestantske Crkve, zato što mu Papa nije dozvolio da
se razvede od prve žene, Katarine Aragonske i ponovo oženi sa Anom
Boilen, jer Katolička crkva ne dozvoljava razvod. Njemački biskup
Martin Luter je otišao u Vatikan na sastanak katoličkih biskupa na
kome se je trebalo dogovoriti o visini donacija pojedinih biskupija u
Evropi. Novci su bili potrebni za restauraciju Sikstinske Kapele.
Videći kako se kardinali u Vatikanu zabavljaju i uživaju u alkoholu
i hrani dok narod po Evropi gladuje, odbije da bilo šta da iz svoje
, Drezdenske, biskupije i demonstrativno napusti sastanak. Vrativši
se nazad u Saksoniju, svoju biskupiju ,u Drezden, mijenja propise po
kojima se biskupije odnose prema centralnoj upravi u Rimu. Od tada se
polovina njemačke katoličke crkve zove Njemačka Luteranska Crkva.
U Islamu se jedna grupa naroda (Iranci, Kurdi, Iračani) odvoje od
Sunitske matice i osnuju Šiitski Islam. Vođa Šiita postaje Ali Abu
Talib, zet proroka Muhameda. Za razliku od Suna  muslimana, koji
jedino vjeruju u proroka Muhameda kao zadnjeg božjeg poslanika i
svetu knjigu Kuran, Šia muslimani vjeruju u Kuran i proroka Alija
koji će doći na zemlju kao zadnji božji poslanik. Zbog svih ti
petljanija ne vjerujem ni u jednu ni u drugu knjigu kao božje knjige
i zato nisam religiozan, već sam agnostik. Zato što ne vjerujem u
te Knjige ne mislim da su to bezvrijedne knjige, naprotiv, i jedna i
druga knjiga su veoma poučne i bogate pametnim mislima, iskustvenim
pričama i dobrim savjetima. Uživao sam čitajući i jednu i drugu.


  Ali da se vratimo Bajramu. Za Bajram
se okupljaju familije, dolaze iz svih krajeva Svijeta, da se vide,
popričaju, čuju nove stvari, razmijene iskustva itd. Ujutro se ide
na molitvu u džamiju, a onda se obilaze familija i prijatelji.
“Sretan Bajram” govore jedni , “ Bajram barućila”  govore
drugi , “Bajram Šerif Mubarek Olsun “ govore treći. Odgovara im
se sa “Sretan i Vama” ili sa “Alah raziola”. Značenje je
isto. Kod kuća su pripremljene dobre trpeze, razna bosanska jela i
kolači. Dok prolazite kroz mahale osjećate kako avlije mirišu na
pripremljena jela. Od svih jela ja najviše volim baklavu. To je
najbolji i najukusniji kolač na Svijetu. Osim što ga treba znati
napraviti, da bi bio bogat i ukusan, treba potrošiti i dosta para.
Ja sam zamolio moju tetku da mi napravi baklavu od moga materijala.
Rekla mi je šta mi sve treba i ja sam otišao  u dućan i donio
tražene stvari. Koštale su me 50 Bosanskih Maraka, ili 35 Američkih
Dolara. Samo tegla meda od kadulje košta 18 BaM. Na kraju sam dao i
tetki 20 maraka, iako ona nije htjela da uzme pare.Tako  me je
velika tepsija bogate i debele baklave koštala 70 maraka. Nemojte
misliti da kukam, naprotiv, i danas se osmjehnem kad se sjetim
rumenih i sočnih baklava u tetkinoj tepsiji. Dobra baklava se pravi od
tankih juhki, koje znaju rastegnuti samo bosanske i turske žene, sa
puno oraha i kvalitetnog meda, najčešće Livadskog ili od kadulje.
Taj dan se najedem baklava i ostatak godine rado se sjećam toga
okusa.


   Religije su kreatori kultura
pripadajućih nacija. Zato i vidimo razlike među nacijama i njihovim
kulturama. Sve religije vode jednoj, Božjoj kući, samo različitim
putevima. Zato je potrebno pripadati jednoj od tih religija, ili se
priključiti jednom od tih puteva ako nismo religiozni. Nije dobro
nepripadati nikome. Ako ne pripadamo nikom ili ako nismo priključeni
nekom, onda smo divlji ili možemo podivljati. To je slučaj sa
fašistima, komunistima, cionistima, četnicima, ustašama i ostalim
diktatorskim ideologijama i pokretima. I nije važno da li mi
vjerujemo u to u što drugi vjeruju. Iz obzira prema njima, iz
poštovanja prema ljubavi koju nam pružaju, mi ne smijemo i ne
trebamo ulaziti u diskusije s njima o istinitosti njihovih shvatanja.
Njihove poglede na Svijet mi ne možemo promijeniti, a možemo ih
povrijediti. Ako to u što oni vjeruju, čini da oni budu sretni,
smireni i uravnoteženi, onda  je to najvažnije i nije važno šta
je Istina ili šta mi o tome mislimo. Zato što mislimo različito,
to ne znači da ne možemo i ne moramo međusobno komunicirati.
Izbjegavaćemo sadržaje  u kojima se ne slažemo i govorićemo o
onome o čemu imamo zajednička stajališta. Bez obzira i ako nismo
religiozni, mi Bošnjaci možemo slaviti Bajram i tako pokazati od
koga smo nastali i kome pripadamo.


   Isto ovo vrijedi i za ostale narode.
Kršćani mogu slaviti Božić bez obzira da li praktikuju religiju
ili je ne praktikuju i tako pokazati da poštuju religiju svojih otaca i
da sami pripadaju tome religioznom korpusu. Oni koji ne pripadaju
nikome su divlji i opasni jer ne poštuju nikakve obzire koje
propisuje društvena ili religiozna zajednica. Takve osobe su sklone
kriminalu, drogi, nasilju svakakve vrste jer ne osjećaju poštovanje
prema bilo kome. Za njih je osnovno mjerilo vrijednosti sila i novac.
Ljudstvo, moral, poštenje , nauka za njih ne znači puno ili nikako.
Na kraju i stradaju od sile i manipulacija s novcem. Novac treba
zarađivati poštenim radom i onda je hajirli i berićetli. Poštujte
sebe i poštujte  druge, ako hoćete biti poštovani. Nastojte
oprostiti drugima ako su vam što nažao učinili. Udijelite siromašnima koliko možete da halalite, da date bez žaljenja. Ta i druga dobra djela se rade uvijek, tokom cijele godine, a posebno u
vrijeme Bajrama. Neka vam je sretan Bajram i uživajte u njemu.





Fehim Mujić, Gradačac, 9. jula 2013



Stariji postovi

FEHIM MUJIĆ: ESEJI 2
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
17515

Powered by Blogger.ba